 |
IN MEDIAS STRES BRUTALNI OBRAČUNI HRVATSKIH ČVRSTORUKAŠA S KATOLIČKOM CRKVOM I AMERIČKOM POLITIKOM
Nije isključeno da Milan Ivkošić posjeduje neke nama nedostupne informacije, ali iz njegovih bi se zanovijetanja moglo zaključiti da je Crkva izmakla HDZ-u, te da je na rubu povijesnog kompromisa sa SDP-om. No, to nije najbitnije. Njegova opomena Crkvi razgolićuje dosadašnje odnose na liniji HDZ-Crkva. Riječ je o bijesu razočaranog ulagača l Uspoređena s bijesnim prigovorima Josipa Jovića prema jednom drugom partneru – službenoj američkoj politici, Ivkošićeva srdžba je paklenski dostojanstvena
Šeparovićeva izjava o radu HHO-a klasičan je primjer karikaturalnog varanja
Milan Ivkošić očitao je moralnu lekciju Katoličkoj crkvi
Josip Jović, Jelavićev odvjetnik u hadezeovskim frakcijskim borbama, već dulje vrijeme napada Tuđmana s desnice
tekst
suton jednog režima prepoznaje se i po izljevima srdžbe prema nepouzdanim partnerima. Oni su posebno rječiti kad sadrže makar parcijalnu istinu, koja će se otkriti u svojoj punini tek u budućnosti. Tako je ovog tjedna, brutalnošću olinjalog logorskog štakora, Milan Ivkošić očitao moralnu lekciju Katoličkoj crkvi (Večernji list, 10. srpnja). Ovaj put nije bilo govora o tisućljetnim zaslugama Katoličke crkve za samobitnost, identitet i kulturu hrvatskog naroda. Ovaj put nismo mrčili hartiju ideologijskim floskulama i komplimentima. Govorili smo poslovno i posve otvoreno.
Tako se ustanovilo da je Crkva Ivkošiću tek firma (“Uloga Katoličke crkve u hrvatskoj političkoj javnosti bila bi mnogo jasnija kad bi se Crkva shvatila kao poduzeće. /.../ Crkva je moć, zanima je samo moć, a njena moć ne ovisi o slabima u politici, ona tu moć može održati samo u sprezi s jakima. Imali za ručak jarebicu u umaku ili varivo s kobasicom, i nadbiskupima i biskupima i svećenicima potreban je novac. I dalje, od točke A do točke B ne prevozi iz Duh Sveti nego automobil. A kako je Crkva i moć, i ugled, i sjaj, neprilično je da se voze u nepriličnim automobilima. /.../ Da bi, dakle, Crkva imala sve što joj je potrebno, mora biti u dobru s onima koji će joj to najviše omogućiti, mora dobro i vješto poslovati.”)
TRGOVAČKA RAŠČLAMBA Nije isključeno da Milan Ivkošić posjeduje neke nama nedostupne informacije, ali iz njegovih bi se zanovijetanja moglo zaključiti da je Crkva izmakla HDZ-u, te da je na rubu povijesnog kompromisa sa SDP-om. No, ni to nije najbitnije. Njegova opomena Crkvi razgolićuje dosadašnje odnose na liniji HDZ-Crkva. Riječ je o bijesu razočaranog ulagača. Kao da hoće reći: pa, nismo li vam dali sve što ste htjeli – čak i više od toga? Pa što još hoćete?
Crkva, cvili razočarani Ivkošić, “šuti iz profiterskih razloga, šuti da se ne bi zamjerila sutrašnjoj državnoj moći”. Doista, nitko u službenom tisku, pa ni u alternativnom, nije dosad ovako pisao o Katoličkoj crkvi. Ovo je strogo trgovačka, funkcionalna raščlamba koja ni u jednom trenutku nije u dvojbi kako je Crkva čisto profiterska organizacija koja nema nikakve veze s nekim višim vrijednostima. A to je i dubinsko hadezeovsko mišljenje o Crkvi.
Premda je Ivkošićeva srdžba i sama duboko profiterska, ona je paklenski dostojanstvena uspoređena s bijesnim prigovorima Josipa Jovića prema jednom drugom partneru – službenoj američkoj politici. Ovih smo dana zapljusnuti novim nervoznim izljevima HDZ-ovskih čvrstorukaša prema američkim predstavnicima u Hrvatskoj. Vladimir Šeks preporučuje ambasadoru Montgomeryju “da se malo pridržava Bečke konvencije”, ali ujedno ističe kako je hrvatsko-američka suradnja izvrsna u određenim područjima: “Takav je slučaj, primjerice, s vojnom suradnjom, stvari stoje izvrsno i u geostrateškim pitanjima” (Jutarnji list, 6. srpnja).
OBRANA ULAGANJA
No, tek je Jović, Jelavićev odvjetnik u hadezeovskim frakcijskim borbama, koji već duže vrijeme napada Tuđmana s desnice, razgolitio razočaranje jedne uslužne grupe u hrvatskom establishmentu prema američkoj politici (Nedjeljna Dalmacija, 9. srpnja). On Montgomeryja reže po spisku (“simbol jedne odvratne politike”), ali pravi bijes čuva ne toliko za proameričku oporbu koliko za proameričke predstavnike u vlasti (“Hrvatski veleposlanik u SAD više je, de facto, američki predstavnik u Hrvatskoj, nego hrvatski u Americi”). Jer, kao u Ivkošića, riječ je o obrani ranijih ulaganja. Onih preuzetih od Gojka Šuška. Stoga se, za razliku od Ivkošića, Jović ljuti, ali (na njemu svojstven način) i nada: “Zato nam se čini logičnijom pretpostavka kako je baš ostanak HDZ pravi cilj glavnih međunarodnih čimbenika, kojemu se na ovaj način sigurno pomaže jer će teško ikada imati poslušniju vlast od ove sadašnje, zbog debelog masla na glavi njezinih protagonista.”
Verbalna vojna čvrstorukaških glasnogovornika odnosi se, kako vidimo, na promašaje u odnosima s dvjema posve različitim silnicama. Naši bi vladari željeli biti priznati u krugovima gdje se čuje riječ Katoličke crkve i američke politike. Ali, priznanje dolazi tek s dokazanim uspjehom, koji naši HDZ-ovci u očima svojih partnera više nisu u stanju pokazati.
Znam, reći ćete, graditi katoličku poziciju (kao, uostalom, i stratešku) s Tuđmanom na čelu, znak je stanovite ograničenosti vidika. No, veliki sustavi nisu nužno vidoviti. Oni rade s onim što je trenutačno aktualno. No, ako se posao pokvari, traže se novi partneri. Možda ekonomski položaj Crkve i vojna suradnja sa SAD-om trenutačno idu bolje od očekivanja. Tko može jamčiti da će postignuto biti moguće očuvati ukoliko se hadezeovski neuspjesi još više umnože, a s njima i izgledi na izborima?
Dakako, prostora za trgovinu još ima. Tu su Ivica Račan i Dražen Budiša, koji se trude da na oporbenoj strani bude što više izbornih blokova i s njima bolji izgledi za HDZ. No, i neuspjeh je relativan, a u tom resoru HDZ još uvijek uvjerljivo vodi. Otud i srdžba – prirodna naplata za neuspjeh.
SELEKTIVNI VIKTIMOLOG
P.S.: U interviewu u Vjesniku(12. srpnja) ministar pravosuđa dr. Zvonimir Šeparović izvolio je izjaviti da su “Hrvatski helsinški odbor i njegovi trabanti ‘potpisali’ zločine i na uvodnom mjestu svoga otrovnog izvještaja naveli imena zapovjednih osoba vojno-redarstvene operacije Oluja. To je prava optužnica! Protiv časnih ljudi junačkih postrojbi koje su oslobodile najveći dio okupirane Hrvatske.” Šeparovićeva izjava klasičan je primjer karikaturalnog varanja. No, ako je iz vodvilja, ne znači da je manje opasna ili bolna za nas “trabante”.
Zar je doista tajna navoditi imena zapovjednih osoba vojno-redarstvene operacije Oluja? To ni u kolovozu 1995. nije bila tajna (v. Globus, br. 244. od 11. kolovoza 1994.). I kako takav navod može biti optužba? Pokojni Petar Mrkalj, izuzetno častan čovjek, kojega su negatorske izjave ljudi poput Šeparovića otjerale u ranu smrt, sastavio je izuzetno objektivni izvještaj o predigri i tijeku operacije Oluja, kao i o onome što se poslije Oluje dogodilo Sektoru jug (dio Like i Kninska krajina). Ništa u tom izvještaju nije izmišljeno, sve je izuzetno pedantno provjereno i dokumentirano.
Nema dvojbe da je izvještaj nepovoljan za one koji bi relativizirali one aspekte Oluje što govore o teroru protiv preostalog srpskog stanovništva. Uostalom, odgovornost i planski aspekt operacije jasni su i iz činjenice da su zločine počinili pripadnici biranih postrojbi. Kako je moguće da se stječe dojam kako su dvije sasvim različite hrvatske vojske djelovale u sektorima Jug i Sjever? Ali čemu postavljati takva pitanja ministru koji se u svijetu proslavio po službenom dočeku osuđenog ratnog zločinca? On želi da se svi mi identificiramo s malom grupom zločinaca. S nestrpljenjem čekam vijesti o tomu koju će novu nošnju obući naš povodljivi, selektivni i, dakako, neuspjeli viktimolog.
P.P.S.: Uostalom, svi oni žele da se identificiramo sa zločincima. Zato Marko Barišić, naravno u Vjesniku (13. srpnja), nedvojbene zločine protiv preostalih srpskih civila na Kosovu pokušava dovesti u vezu s Wesleyem Clarkom. To je u službi laži da su “pojedinci i skupine”, neovisno o centrima unutar HV-a, poslije Oluje radili ono što “pojedinci i skupine”, dakako ne iz redova KFOR-a, danas rade na Kosovu. Analogija ne postoji, ali postoji želja da se Clarkovo lice prilijepi na neka mnogo ružnija – i neuspjelija.
|
|||
