Sutra je Prvi maj. Praznik koji smo nekada čekali s veseljem jer je to bila prilika spajanja radnih dana s vikendom, pa odlaska na druženje u prirodu, roštiljanje... Ne kažem da danas nije tako, ali u vremenu nezaposlenosti, u godini krize, teško da se Prazniku rada možemo radovati kao nekada. Nisu blistava vremena i više od praznika rada treba nam rad.

Jer, u okvirima tržišne ekonomije u kojima živimo sasvim je izvjesno da više nikada nećemo uživati osobnu i društvenu sigurnost na kakvu smo možda navikli u vremenima kada se Praznik rada doista slavio u pravom smislu te riječi. Zato se danas tih dana sjetim s nekom nostalgijom. Već bismo početkom godine kada su se tiskali kalenari, tražili "na koji dan pada 1. maj" i "hoće li se moći spojiti s vikendom". Onda bismo se dogovarali gdje ćemo: na izvor Rječine, na Krk, u Gorski kotar... Koliko će nas biti? A uvijek je bilo veliko i veselo društvo. Pa koliko mesa za roštilj ćemo kupiti. I onda, došao bi taj dan. Livada, djeca, lopte, druženje... To je nostalgija prema tom vremenu, prema osjećaju sigurnosti, prema iskrenijim prijateljstvima, prema mnogo čemu. I, naravno, uvijek bismo se prisjetili teškog puta koji su radnici prošli kako bi se izborili za svoja prava, prava koja smo kasnije svi uživali.

Danas je drugačije. Mladi ljudi strepe od budućnosti, mi odrasli pokušavamo se snaći u kompliciranoj svakodnevici, a umirovljenicima pošteni minuli rad nije omogućio dostojanstveno starenje.

I upravo zbog toga, danas moramo biti još odgovorniji. Marljivost, ponos i optimizam u ovom su trenutku izuzetno važni. Pozitivna energija neće vratiti vrijeme kojeg se sa sjetom sjećamo, ali pozitivna energija pomoći će nam da se osjećamo bolje, da gledamo vedrije prema budućnosti. To može i ovogodišnji Praznik rada učiniti veselijim danom.

Na kraju, svima vam želim sretan Prvi maj!