Ovako smo se dobrovoljno prepustili nekoj čudnoj histeriji i gotovo da mazohistički uživamo u učincima krize, a na kraju nas ni ta, samo po sebi, tragična činjenica ne čini isuviše sretnim, pa upadamo u neke nove strasti gdje naš "govor o krizi" dodatno pojačava ionako frustrirajuću situaciju. I svaki pokušaj "spuštanja lopte" ne uspijeva, to se doživljava kao najobičnija kolaboracija s vladom, koja je po definiciji neuspješna, svaki pokušaj "smirenog" diskursa dočekan je ni više ni manje nego kao suspendiranje prava na govor, na javnost... I dalje mi nije jasno kako se u nas svaki smireni diskurs, svaki pokušaj stvaranja pretpostavki za funkcioniranje "pristojnog društva" doživljava kao posvemašnji znak slabosti.

Umjerenost - znak slabosti

I nije čudno što naši ljudi nemaju osjećaj za mjeru, jer "biti umjeren" unutar naše kulture doživljava se kao znak slabosti - nas od malih nogu uče da se prepustimo isključivostima, politici "ili-ili", a bojim se da takva politika i nije posebno obećavajuća. No najgori su oni koji su zaboravili da su se i sami u određenim razdobljima svoga života ponašali i više nego kukavički. Tako se, ni uz najbolju volju, ne uspijevam prisjetiti da su naši slavni kolumnisti održali lekciju "drugu Titu" kada je on početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio nešto nezadovoljan efikasnošću našega pravosuđa (čitaj: ljutila ga je sporost nekih sudaca koji nisu željeli vođama maspoka suditi "preko koljena", već su željeli da ta suđenja budu sukladna ondašnjim pozitivnim zakonima), pa im je, prilično nervozno, poručio da se ne moraju držati "zakona ko pijan plota"! I nikomu ništa! Ne samo što tu eskapadu našeg ondašnjeg vođe nitko nije osudio, već je ta njegova "želja/naredba" krajnje ozbiljno shvaćena i poprimila performativnu snagu - kreairala je novu ne samo pravnu nego i životnu stvarnost - mnogi su sudionici tih događaja, nizašto, završili u zatvorima! I danas o takvim stvarima naši slavni kolumnisti šute jer su i sami svojim ondašnjim pisanjem stvarali ambijent da takve "želje" omiljenog vođe postanu nešto što se samo po sebi predmnijeva. Usta su im puna demokratskih fraza, europskih standarda, ali u svojoj strasti zaboravljaju da iznova, potičući histeriju u društvu, rade unutar istog totalitarnog modela ponašanja, mišljenja i djelovanja!

Apatija

Jer kako drugačije objasniti njihovo, ni na čemu utemeljeno, inzistiranje na brzini, na posvemašnjem skraćivanju svih rokova, na odlukama koje moraju biti takve i nikakve drugačije, jer ako su kojim slučajem suprotne njihovim očekivanjem, onda "zna se..." što je na djelu, na ignoriranju struke. I onda se kao čudimo što nam tranzicija - uza sve objektivne i subjektivne poteškoće - ide tako kako ide, što dominira apatija - bilo bi krajnje zanimljivo objasniti kako to da na izborima uvijek pobjeđuju "najgori", a ne oni za koje ti proizvođači histerije misle da su "najbolji"!?