Uvijek su bili ''danas potrebniji nego ikada''. Uvijek su za svjetski mir, suradnju, razoružanje, suživot i napredak, ''postigli rezultate za koje je čovječanstvo duboko zahvalno''. Oni pak, uvijek su zahvalni maršalu Titu, jer je njihovoj organizaciji, Pokretu nesvrstanih zemalja, kao ubačenom Trojanskom konju, uvijek uspjevao prikupiti novac za skupe provode i putovanja, na kojima su se dogovarale strategije i taktike koje su slabile zapadnoeuropske i američke kulturološke, gospodarske, političke i vojne interese.

Uvijek su bili ''najveća nada svijeta'' baš kao i danas, te nakon Ujedinjenih naroda najvažnija organizacija na kugli zemaljskoj. Uvijek su imali Tita, od osnutka Pokreta, a danas ga imaju u ''kući cviječa'', dok je među njima uvijek živ bivši doživotni predsjedatelj pokreta, Budimir Lončar. Egipćanin Butros Butros Ghali ga je 1993. progurao na mjesto posebnog izaslanika glavnoga tajnika UN-a pri predsjedništvu nesvrstanih, te izjavio da je on ''produženje duha i djela velikoga predsjednika Jugoslavije, maršala Tita''. Jučer, na otvorenju ove konferencije ministara vanjskih poslova, jedan drugi egipčanin, ministar Vanjskih poslova trenutačne pučističke vlade Egipta, koja danas opstoji na temeljima represije, uzvisio ga je među zvijezde u Domu narodne skupštine Srbije. I njega i mrtvoga maršala.

Lončar i Nobilo vrijede koliko i jugoslavenstvo

Lončar i ministar Mario Nobilo, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova RH, trudili su se pred predstavnicima 110 zemalja u Beogradu ne samo veličati taj nekoherentni konglomerat država, nego također i baciti Republiku Hrvatsku u samo balkansko dno tog društva, dok u Zagrebu njihovi vidljivi šefovi i šefica pune usta o hrvatskoj pripadnosti NATO-u i Europskoj uniji.

Pravi eksces licemjerstva, bili su govori srpskog predsjednika Borisa Tadića, Budimira Lončara, i egipatskog ministra vanjskih poslova, predsjednika ovoga skupa ministara, zbog iznošenja poznatih neistina u starom komunističkom stilu, s naglaskom na velika nepostoječa postignuča te grupacije što se mira tiče, s hvalisanjem Nesvrstanih kao oruđu međunarodnoga prava, itd.

Egipatski ministar je u Beograd doplovio na valu krvi svoga naroda, druga uvažena članica pokreta, Libija, uopće ne zna u dašanjem građandskom ratu gdje joj je zadnji poznati predsjednik Muamar Gadafi,.Sjeverna Koreja provodi jednu od najluđih diktatura na svijetu i proizvodi nuklearno oružje. Među ostalim državama članicama, Kongo, Nigerija, Afganistan, Irak i Somalija izumiru u građanskim ratovima, a tako dugo ulašteni starci, bivši doživotni protagonisti despotskih režima, govore o silnim uspjesima Ne svrstanih. Jezivo je bilo slušati Borisa Tadića, političkog blizanca Ive Josipovića kako iznosi svečane neistine, ali i vidjeti ga kad je sa svetačkim izražajem pozdravljao kubanskog delegata, dok mu je on izgovarao neku kompliciranu frazu o ''mučeničkoj sudbini srpskoga naroda''....

Sluge jednom – sluge zauvijek

Kao ni prethodni veliki i bučni sastanci t.zv. Nesvrstanih, niti ovaj sastanak u Beogradu ništa neće značiti na području međunarodne politike. Za nas Hrvate je jedino važno to što su propustili ili što su učinili Mario Nobilo i jugoslavenski nostalgičar Budimir Lončar, voditelj vanjske politike Ive Josipovića: jedan i drugi su važnost Republike Hrvatske nastojali svesti na njenu jadnu prošlost u sklopu komunističke Jugoslavije. Ništa o njenoj pobjedničkoj borbi za slobodu i demokraciju. Ništa snažno o njenim pravima ili o njenom međunarodnom protagonizmu, jer ako je taj forum važan, onda bi i hratsko demokratsko i slobodarsko izjašnjavanje također bilo važno. Bio bi to hrvatski posao. Na žalost, ništa od toga, sve se je izvelo u stilu Stjepana Mesića i u duhu Josipovićevoga flirta s predsjednikom svih jugoslavenskih fundamentalista, posebice onih koji sjede na Pantovčaku i u Banskim dvorima.