Papa Benedikt XVI u svojoj teologiji prihvaćajući realnost suvremenog svijeta, dostignuća i otkrića znanosti, govoreći o savjesti i vjeri i odnosu vjere i znanosti nudi nova rješenja prilagođena suvremenom svijetu. Papina teologija u tumačenju svijeta ne ograničava se samo na ono što se može vidjeti i čime se može rukovati te cjelovito razrađuje vjeru kao dublji oblik pristupa stvarnosti tvrdeći da ono što se ne može vidjeti, ono što je duhovno nije ne zbiljsko- nego da je to "prava stvarnost- koja omogućuje sve druge stvarnosti". Dakle, za Benedikta XVI. vjera znači opredjeljenje za to da se u najdubljoj nutrini ljudske egzistencije nalazi nešto što ne može imati temelj u vidljivom i opipljivom svijetu te ne može odatle crpiti snagu jer se najintimnija jezgra nalazi u doticaju sa nevidljivom zbiljom i ta se zbilja pokazuje kao nužnost za ljudsku egzistenciju. Dakle, čovjek vjernik se mora osposobiti da vidi nevidljivo, mora se duhovno roditi, mora se obratiti. Obraćeni čovjek ono nevidljivo priznaje jedino kao zbiljsku stvarnost.

Međutim, papa Benedikt XVI. prihvaća istinu da Bog nije stvorio dovršenog čovjeka, da nije stvorio nepromjenjiv svijet. Po njemu Bog je dao čovjeku slobodu izbora i odlučivanja o sebi kao pojedincu i ljudskoj vrsti. Bog je stvorio svijet koji se razvija, koji ima svoje zakone i u koje se Bog ne upliće neposredno i dnevno.

Benedikt XVI. prema mojem mišljenju dokazao je da se bez transcendencije ne može pronaći smisao života, da se ne može pobijediti strah od smrti i samoće, da se ne može uspostaviti društvo ljubavi i dobrote, da je potrebno prodirati u svijet nevidljivog i duhovnog. Zbog toga se Benedikt XVI. suprotstavlja ograničenosti materijalističkog pogleda na svijet, totalitarističkim sustavima ali i liberalističko- ateističkom pogledu na svijet.

On nastavlja tamo gdje je stao njegov prethodnik Ivan Pavao II. Mislim da se bit doktrine Ivana Pavla II. i njegovog djelovanja može izraziti rečenicom: "Društvo protiv Boga uvijek se pretvara u društvo protiv čovjeka."

Takvu misao je na sličan način izrazio i Pascal rekavši: "Čovjek bez vjere ne može saznati istinsko dobro i pravdu." Zato za Pascala: "Nema ničega na zemlji što ne pokazuje ili bijedu čovjekovu ili milosrđe Božje; ili nemoć čovjekovu bez Boga ili moć čovjekovu s Bogom."

Dakle, ključno je pitanje kako se formira čovjekova svijest i savjest, kako se formira čovjekova osobnost i na osnovu kojih kriterija čovjek razlikuje dobro i zlo.

I Pascal i Ivan Pavao II. i Benedikt XVI .vrlo uvjerljivo argumentiraju da bez Boga kao vrhovnog dobra nije moguće doći do pravde niti do istinskog dobra jer vrhovno istinsko dobro i pravda mogu to biti samo ako su za sve ljude a ne samo za neke. Zato bez kriterija što je to ljubav, ljepota, dobro, pravda koji vrijede za sve ljude i u svim prilikama nije moguće izgrađivati moralno društvo i savjesnog čovjeka. Dakle, čovjeku je potreban Bog da bi bio čovjek, da bi mogao razlikovati dobro i zlo, ljubav i mržnju, da bi mogao činiti dobro i sprečavati zlo. Čovjek je proturječno biće, čovjek je sposoban da istovremeno zna i ne zna. Čovjek je istovremeno razuman ali i podložan životinjskim nagonima. Zlo u čovjeku i društvu dokazuje da se čovjek ne pokorava u potpunosti Božjoj volji, a dobro u čovjeku i društvu da se istovremeno pokorava Božjoj volji. Pascal tvrdi da je u toj suprotnosti u čovjeku stalno nužno voditi računa jer bez i jedne i druge karakteristike čovjek ne bi bio čovjek. Kada bi čovjek imao samo razum bez strasti ne bi mu bila potreban savjest jer ga ne bi mučilo iskušenje u njegovoj mudrosti. I obrnuto, kada bi imao samo strasti bez razuma također mu ne bi trebala savjest jer ga ne bi mučila grižnja savjesti zbog njegovih uživanja i animalnog egoističnog ponašanja.

Dakle, savjest je potrebna i bitna karakteristika čovjeka upravo zbog čovjekove proturječnosti i zbog činjenice da su ljudska srca poprišta stalne borbe između dobra i zla, ljubavi i mržnje, razuma i strasti u kojima se za prevlast bore Bog i Sotona.

Međutim, ne smije se ispustiti iz vida ni činjenica koju je sjajno izrazio Lamartin da je "čovjek svrgnuti Bog koji se sjeća nebesa". Dakle, u čovjekovoj duši svjesno ili nesvjesno neodoljiva je žudnja za povratkom u raj odnosno u stanje čovječanstva kada je čovjek bio jednak bogovima. Istjeran iz raja čovjek ne može biti zadovoljan i sretan jer se intuitivno i nesvjesno sjeća raja i ima neodoljivu žudnju vratiti se u raj i sjediniti se ponovno s Bogom. Zato je vjera u postojanje raja unutrašnja potreba čovjeka kojoj ne može odoljeti. Ako nema takve vjere, ako čovjek ubija Boga onda se on ne rješava te žudnje za vrhovnim dobrom, za idealom raja i harmonije te onda umjesto vjere u Boga stvara razne ateističke religije u kojem idoli zamjenjuju Boga. To je bitna karakteristika liberalno- ateističkog društva suvremenog svijeta. Boga zamjenjuje "Veliki brat".

Moderni svijet se bitno promijenio. U prošlosti čovjekova osobnost i svijest i savjest izgrađivala se u uzajamnim odnosima s drugim ljudima i s Bogom. Čovjek je nastojeći sličiti Bogu, približiti se Bogu stalno moralno preispitivao svoju savjest i nastojao biti bolji i moralniji. Dakle, vjerom je sam sebe mijenjao. Isto tako držeći se kršćanskog morala u uzajamnim odnosima s drugim ljudima izgrađivao je i mijenjao sebe i društvo. Dakle, u prošlosti moglo bi se reći da su ljudske duše bile zrcala u kojima se zrcalila osobnost i identitet svakog čovjeka. Čak bi se moglo reći da je osobnost svakog čovjeka u znatnoj mjeri bila proizvod drugih ljudi. Dakle, prošla društva koja nestaju temeljila su se na dvije stabilne točke na postojanju vrhovnog dobra i sustava Božjih vrednota koji su davali čovjeku jasne kriterije ne samo razlikovanja dobra i zla nego ga i osposobljavali da čini dobro a sprečava zlo, te na neposrednim odnosima s drugim ljudima.

Današnje društvo pokušava iz temelja obezvrijediti, srušiti i poništiti te vrijednosti. Pokušava izgraditi društvo bez Boga te ukinuti osobnost čovjeka i umjesto neposrednih ljudskih odnosa putem strojeva nametati čovjeku lažne vrijednosti i nove idole. Dakle, današnji svijet vladavine tehnologije i znanosti, današnje "globalno selo" u kojem čovjek sve manje neposredno komunicira s drugim ljudima a sve više komunicira sa strojevima, kompjutorima ukida osobnost čovjeka i pretvara ga u stvar u neduhovno biće. Dakle, čovjeka više ne formira njegov odnos s drugim ljudima, emocije i ljubav i neposredne veze nego ga formiraju kompjutori i strojevi. Stvara se virtualni svijet kao istinski svijet a stvarni svijet postepeno nestaje. Dakle, ne stvara se čovjekovo ja u neposrednim ljudskim odnosima s drugim ljudima tako da se proizvodi čovjek robot, standardizirani čovjek koji liči drugim ljudima kao jaje jajetu, koji ne misli, koji ima iste potrebe i koji ima iste želje i način života. Dakle, takvom čovjeku ne treba savjest jer on sluša anonimne autoritete, jer on postupa sve više i sam kao stroj jer se prilagodio novom upravljajuću svijeta "Velikom bratu". U takvom modernom društvu Bog je najveći neprijatelj jer on ruši temelje toga društva svojim neposrednim odnosom s čovjekom pojedincem jer on potiče i daje mogućnost čovjeku da se ostvaruje kao čovjek ljubavi i dobrote. Zato je moderno društvo najveći protivnik vjere jer vjernik je osoba, jer je vjernik čovjek ljubavi i ne može biti pretvoren u standardiziranog čovjeka potrošača i slugu "Velikog brata".

Dakle, po mom mišljenju 21. stoljeće će biti stoljeće sukoba između društva utemeljenog na vjeri i Isusovim objavama kao istini i smislu života i društva kojim upravlja "Veliki brat" koji čovjeka pretvara u inteligentnu životinju kojoj je smisao života u zadovoljavanju svojih strasti i nagona.

Papa Benedikt XVI. prorok je koji razumljivo i jasno progovara o biti problema i koji upravo u povratku vjeri i kršćanskom moralu i savjesti svakog čovjeka vidi pobjedu dobra nad prijetećim zlom. Svaki čovjek slobodno može izabrati hoće li prihvatiti "Velikog brata" kao lažnog Boga ili će se vratiti Bogu.

Veliki obraćenik Pascal je prije mnogo desetljeća sjajno opisao dvojbu suvremenog čovjeka 21. stoljeća. Pascal je pisao da je odgovornost na svakom čovjeku jer da Bog daje dovoljno znakova da ga otkriju i spoznaju oni koji ga traže a da ostaje skriveni Bog onima koji ga izbjegavaju. Već u to prošlo vrijeme Pascal je jasno postavio osnovnu dvojbu koju svaki čovjek mora riješiti: želi li sebe moralno izgrađivati da sve više liči Bogu da slijedi Isusove objave ili se želi pretvoriti u ateističnu pohlepnu životinju kojoj je cilj života zadovoljavanje nagona i strasti. To je i temeljna dilema suvremenog društva pa i Europske unije u koju bi uskoro trebala ući Hrvatska: vratiti se kršćanskim temeljima Europe ili nastaviti sa sadašnjom politikom izgrađivanja društva "Velikog brata" bez Boga i protiv Boga koji iz dana u dan postaje sve više društvo protiv čovjeka.