Već pred četiri mjeseca upozoravali smo upravo na ovo što se sada događa: na porast sukoba između predsjednika Republike, Ive Josipovića, i predsjednice Vlade, Jadranke Kosor, a ti sukobi bi pred same izbore trebali dosegnuti svoj vrhunac.

Te svađe, namještene su igre političkih glumaca koji zavaravaju biračko tijelo dok provode zajedničke ciljeve. - Gdje se je usred te cirkusne galame čulo da ruski kapital preuzima Krapinske Toplice, odnosno da ruski ulagači izravno sada drže 50 posto vlasništva, a jedna tvrtka s nominalnim sjedištem u Zagrebu ali sa stvarnim središtem u Moskvi, drži preostalih 50 posto? - Gdje se je objavilo na koji će način biti omogućen nadzor izbora i prebrojavanja glasova? - Isto tako, gdje su izvješća o aneksima zatvorenih poglavlja zaključenima s EU-om u Bruxellesu? O njima se više ni ne govori, Oko njih je postupak bio toliko tajanstven da ga se može smatrati sličnima onim krivotvorenjima koji su u Zagrebu zapečatili nesretnu sudbinu hrvatskih generala u Haaškom tribunalu.

Josipović u namještenoj prednosti

U toj predstavi koju na pozornici hrvatske politike, a uvijek pred TV-kamerama, odigravaju svakoga dana Josipović i Kosorica, opaža se da je predsjednik Republike u prednosti. On je stvarno završio pravo, nastupa kao pravi prvi glumac, trudio se je u svom životu da ulogu pravnika i odgojenoga čovjeka usavrši, ima kvalitetu intelektualne hibridnosti zbog koje veoma spretno nameće svoju indoktrinaciju pod prividom apsolutne intelektualne nevinosti. Predsjednica Vlade nema tih sposobnosti, najveću sposobnost je dokazala kad je sudjelovala u pothvatima bivšeg premijera Ive Sanadera, danas u Remetincu. Kako stvari stoje, osim ako jedan i drugi ne dobe drukčiji nalog, pa svoje uloge ne izmjene, njihovi retorički sukobi koristit će do samih izbora deklariranoj lijevoj koaliciji, jer je za sada tako i zamišljeno. A po stilu i intelektualnim kvalitetama, izabrani glumci upravo su podesni, svaki za svoju ulogu.

Put u pozitivno djelovanje

U listopadu 2006. u predavanju na Pastoralnom skupu svećenika, redovnika i laika Zapadne Europe, održanom u Puli pod naslovom ''Aktualni trenutak Crkve i Domovine'', naglasio sam koliko je važno nadvladati ozračje negativnih dijagnoza i otvoriti put pozitivnom djelovanju. Vjera, optimizam i rad, nacionalna samosvijest i odbacivanje kleveta i kompleksa hrvatske manje vrijednosti, koji se nameću kroz javnu politiku i medije, bit će temelji novoga hrvatskog preporoda. Što je s našom vjerom, vjerom u Boga koji je temelj svih naših postignuća u prošlosti, a posebice u Domovinskome ratu? Gdje nam je samosvijest, pa makar u ovom trenutku ona počimala sa znatnom dozom prijezira prema prevarantima sviju vrsta? Nakon predavanja, jedan od nazočnih je rekao: „Imate pravo, u kratkom povijesnom razdoblju od 1991. do danas, kao da su se hrvatski narod i hrvatska država pokazali kao dva naroda i dvije države. Ili je ovo što se zbiva samo proizvod jedne kratkotrajne mise-en-scéne?“

Gadafi kao prorok lokalnih jugoslavena i ''narodnih sudova''

Ono što je tada vrijedilo, vrijedi i danas, ali u još dramatičnijim razmjerima, jer se korupcionistička mreža proširila i svakodnevno nadograđuje svoj sustav. Marksisti novoga kova, ovoga ''pseudo demokratskoga'', vjeruju da su vrijednosti hrvatskoga društva ali i cijeloga kršćanskog europskog i američkog svijeta toliko potkopane, da će im obnova staroga totalitarnog sustava biti moguća. Njihov je najuvaženiji prorok, ili barem glasnogovornik, u ovim danima Moamer Gadafi, koji najavljuje skoro uništenje NATO-a, osnivanje ''narodnih sudova'' (već je u Hrvatskoj sudstvo pred nekoliko dana potvrdilo sve termine kriminalne presude na smrt, izrečene po jednom ''narodnom sudu'' protiv Vladimira Krena 1948. godine, koristivši čak i terminologiju te komunističke farse), vješanja neprijatelja, stvaranje svjetske ''fronte protuimperijalističkih nacija'', itd. A kamo bi Hrvatska bolje spadala, po zamisli zagrebačkih ''retropolitikanata'', nego u Jugoslaviju i u neku takvu ''frontu''?

Nije važno mora li se nazivati ove nostalgičare starih vremena, retro ili vetero-komunistima ili neokomunistima: oni su živuće i vodeće spodobe u našoj državi, isto kao i svi jugonostalgičari. U Hrvatskoj teško je naći nekog sljedbenika marksizma, a da nije istodobno pobornik obnove Jugoslavije. To se događa i s ovim dvjema glavnim figurama današnje velike predstave. Vjeruju u oslabljenje NATO-a i u podjelu Europske unije: u jednu od tih budućih perifernih podzajednica u koju bi trebala biti smještena i Hrvatska kao neko siroče, s posebnom ovisnosti o Beogradu, bila tada Srbija u EU-u ili ne. Već je 2010. godine ured Stjepana Mesića izradio studiju o tome kako će u oslabljenoj i podijeljenoj Uniji naša država imati istodobno regionalni status ovisnosti o Beogradu, jer je rekonstrukcija Unije navodno predviđena za 2013. godinu.