Predizborne političke borbe u Hrvatskoj se iz dana u dan sve više rasplamsavaju. Jedna od tema koja privlači najviše pozornosti ali i dovodi do međusobnih optužbi između HDZ-a i koalicijskih partnera s jedne strane i Kukuriku koalicije s druge strane svakako je davanje vrlo različitih odgovora na pitanje postoji li opasnost od crvene Hrvatske?
Dakle, ključno je pitanje postoji li stvarna opasnost od crvene Hrvatske ili je to politička izmišljotina i podvala HDZ-a u borbi za vlast? Da li je u pravu Zoran Milanović kada grubo optužuje Jadranku Kosor da laže i da je laž način njezinog političkog djelovanja ili je u pravu Jadranka Kosor koja argumentirano iznosi zbiljsku opasnost od crvene Hrvatske te tvrdi da Zoran Milanović laže a ne ona. Mediji su se različito opredijelili. Jedni tvrde da Jadranka Kosor i HDZ govore istinu a drugi da Milanović i Kukuriku koalicija govore istinu. Dakle, svaka strana u borbi za vlast nastoji dokazati da ona govori istinu a da druga laže, svaka strana drugu optužuje "da dobro zlim naziva a zlo dobrim, da od tame pravi svjetlost a od svjetlosti tamu, da gorko slatkim čini a slatko gorkim".

U takvoj situaciji građani se teško snalaze, teško mogu ocijeniti što je istina a što je laž, tko laže a tko podmeće, a tko govori istinu i bori se za istinu. Spor između Jadranke Kosor i vladajućeg HDZ-a i Kukuriku oporbe i predsjednika Josipovića na mnogim bitnim pitanjima eskalira što dovodi do opasnosti blokiranja djelovanja državnog sustava, odnosno da se politička borba pretvori u netrpeljivost neprimjerenu demokratskim društvima.

Postavlja se načelno pitanje, treba li u političkoj kampanji govoriti istinu ili treba govoriti ono što građani žele čuti. Očito je da su političke promidžbe velika manipulacija i da se najmanje pažnje obraća istini, da čak se svjesno laže kako bi se došlo na vlast ili sačuvala vlast. Također se ne smatra da je grijeh lagati, podmetati odnosno ne birati sredstava u borbi za vlast. Oni koji to najbolje rade postaju uvaženi stručnjaci, dobro plaćeni i traženi.

Davno su već prošla vremena u kojoj je Jan Hus, češki rodoljub, koji se javno spalio u borbi za istinu rekao čuvenu rečenicu: " Traži istinu, čuj istinu, uči se istini, ljubi istinu, govori istinu, drži se istine, brani istinu do smrti." Danas živimo u svijetu u kojoj se istina relativizira, u kojem se laže, u kojem postoje stručnjaci za pretvaranje laži u istinu, a istine u laž. U najmanju ruku svatko ima svoju istinu. Međutim, usprkos tome ne smije se odustati od borbe za istinu, moraju se pokušati utvrditi činjenice. To je uloga medija i intelektualaca koji se ne smiju svrstavati na bilo koju stranu u borbi za istinu. Dakle, usprkos toga što svatko ima svoju istinu moguće je argumentima utvrditi da li postoji opasnost, da li je ona zbiljska da u slučaju pobjede Kukuriku koalicije na izborima na sve najvažnije dužnosti u hrvatskoj državi dođu "crveni" i ateisti (agnostici). Nema nikakve dvojbe da ako pobjedi Kukuriku koalicija da će se u hrvatskoj državnoj politici uspostaviti potpuna sloga u crvenjenju Hrvatske odnosno da će i predsjednik Republike i predsjednik Vlade i potpredsjednici Vlade i Sabora i ministar vanjskih poslova i drugi bitni dužnosnici pripadati jednoj političkoj opciji uvjetno nazvanoj crvena odnosno da će biti pripadnici jednog svjetonazora uvjetno nazvanog ateistički- agnostičkim. To su činjenice koje se ne mogu osporiti. To se može različito vrednovati. Neki to vrednuju kao poželjnu situaciju, kao veliki uspjeh a drugi ukazuju da je to velika opasnost jer će se politički pluralizam svesti na apsolutnu vladavinu jedne političke opcije. Moje mišljenje je da to ne bi bilo dobro za Hrvatsku, da je za Hrvatsku i njenu demokraciju i budućnost bolje da ni jedna politička opcija nema apsolutnu vlast, da je bolja kohabitacija jer to onemogućava zlouporabu vlasti kroz javnu političku borbu. Mislim da nije slučajno da narodna mudrost kaže da nikada nije dobro stavljati sva jaja u jednu košaru. Pozivajući se na tu narodnu mudrost može se reći da postoji intuicija kod naroda te da ne želi na izborima jednoj političkoj opciji dati ukupnu vlast, bilo lijevoj ili desnoj. Narod voli crvene ruže, ali ne voli situaciju u kojoj bi sve cvijeće bile samo ruže i to još samo crvene ruže. Ovo ne govorim napamet jer na izborima 2000. godine upravo se to dogodilo. Na parlamentarnim izborima koalicija SDP-a i HSLS-a osvojila je natpolovičnu pobjedu u parlamentu i sastavila Vladu s velikom većinskom podrškom. Na izborima za predsjednika države neposredno nakon te uvjerljive pobjede kandidat koalicije SDP-a i HSLS Dražen Budiša je izgubio prije svega zbog toga što narod nije želio dati političkoj opciji koja ima većinu u Saboru i Vladi i predsjedničku vlast.

Može se reći da je predsjednik Josipović formalno nije više član SDP-a, da je on predsjednik svih građana i da stalno izjavljuje da se neće angažirati na izborima. Međutim, činjenice govore da je predsjednik Josipović vrlo sustavno radi u korist Kukuriku koalicije i da nisu neutemeljene optužbe iz HDZ-a koje tvrde da on djeluje objektivno kao vođa crvene oporbe, da ne vodi neutralnu politiku, čak da krši Ustav jer po Ustavu predsjednik ne smije sudjelovati u ideološkim i političkim borbama nego mora djelovati nepristrano kao predsjednik svih građana bez obzira na razlike u političkom, vjerskom ili bilo kojem drugom opredjeljenju građana. Predsjednik Josipović vodi dvostruku politiku, nizom manifestacija i medijskih nastupa nastoji se predstaviti kao predsjednik svih građana koji ne podržava niti jednu političku opciju. Međutim, usporedno predsjednik Josipović od predizborne kampanje do danas dosljedno i vrlo sustavno i lukavo djeluje podržavajući političku platformu Kukuriku koalicije i osporavajući i napadajući Vladinu politiku odnosno HDZ-a i njegove koalicije. Predsjednik Josipović je u svom kabinetu uspostavio niz institucija i savjeta kao paralelnih centara Vladi i njenim tijelima sustavno se baveći pitanjima koji su u nadležnosti Vlade a ne predsjednika Republike.

Spor između Josipovića i Kukuriku koalicije s jedne strane i Vlade odnosno HDZ s druge strane eskalirao je oko imenovanja većeg broja veleposlanika. Josipović već dva mjeseca drži u ladici prijedlog novih veleposlanika nastojeći onemogućiti njihov izbor do novih parlamentarnih izbora kako bi omogućio vjerujući u pobjedu SDP-a da na ta važna mjesta dođu ljudi SDP-a. Josipović je to htio provesti potiho bez medijske buke ali ga je Zoran Milanović svojom javnom izjavom da treba novoj Vladi nakon izbora omogućiti izbor novih veleposlanika doveo u neugodnu situaciju odnosno otkrio tajni plan. Izjavom Milanovića a intervjuom Slavka Linića SDP-ovci su sami sebe optužili odnosno razotkrili su svoju namjeru da smjeraju ponovno učiniti političku čistku koju su učinili 2000. godine kada su došli na vlast. Da podsjetim, tada je u jednom danu smijenjeno 35 veleposlanika među kojima i velikani hrvatske diplomacije akademik Davorin Rudolf i prof. Ivica Maštruko i mnogi drugi.

Na njihovo mjesto poslani su politički podobni veleposlanici, borbeni ideološki novinari i neiskusni profesori. Također je izvršena isto takva čistka u medijima posebno na Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju, u Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji. Istina je da je napravljena politička čistka u nadzornom odborima, vijećima i drugim državnim tijelima. Istina je da je Slavko Linić, jedan od čelnika SDP-a, zaprijetio da će biti smijenjeno 80 posto ljudi u državnoj upravi. Istina je da je Slavko Linić nedvojbeno prijetio državnom odvjetniku da će biti smijenjen ako SDP ne bude zadovoljan s njegovim radom rekavši: "Da će vidjeti kako će državni odvjetnik Mladen Bajić završiti procese koje je počeo i kakve će biti sudske presude u tim procesima". Istina je da je s pravom Jadranka Kosor to okarakterizirala "kao izravnu prijetnju pravosudnom sustavu, glavnom državnom odvjetniku, DORH-u i sucima".

Istina je da postoje bitne razlike u državnoj politici između Vlade Republike Hrvatske na čelu s Jadrankom Kosor i predsjednika Josipovića i oporbe, koji pušu u isti rog. Evo nekoliko primjera: ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko kao član Vlade pokrenuo je i verbalno i istragama istraživanje i kažnjavanje komunističkih zločina. Istina je da je predsjednik Josipović to pokušava zaustaviti uz pomoć oporbe i uz pomoć svog dvojnika bivšeg predsjednika Mesića.

Predsjednik Mesić javno brani komunističke zločine kao opravdane i nužne. Predsjednik Josipović veliča kapu partizanku kao simbol demokracije i časti upravo u Srbu, gdje je obnovljen spomenik onima koji su razarali hrvatska sela i ubijali ljude noseći tu kapu a provodeći četničku politiku. Predsjednik Josipović radio je u Tužiteljstvu Haaškoga suda kada su pisane teške optužnice protiv Hrvatske i Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Doprinio je rezoluciji Sabora kojim je Domovinski rat izručen na milost i nemilost Haaškom sudu, prihvatio je strategiju srbijanskog predsjednika Borisa Tadića da nema žrtve i agresora, o podijeli krivnje i izjednačavanju zločina. Doveo je Tadića u Vukovar i Paulin Dvor, izjednačivši krivnju za Ovčaru i razaranje Vukovara s pojedinačnim zločinima Hrvata. Pokušao je dovesti Tadića u Dubrovnik sa sramnim obrazloženjem kako je "Dubrovnik proživio teške dane zbog nespretnog spleta okolnosti", dakle negirajući velikosrpske i crnogorske zločine i njihovu krivnju za razaranje dubrovačkog kraja.

Kada je Jadranka Kosor na proslavi Oluje zahvalila i Gotovini i Markaču, koji su nepravomoćno osuđeni, dakle i formalno su još nevini, onda je hrvatska vojska ustala i zapljeskala, samo je vrhovni zapovjednik ostao sjediti. Trebalo mu je dvadesetak sekundi da se nevoljko ipak ustane ali nije zapljeskao. To je bila demonstracija koja govori o biti njegove politike. Kada je njegov prijatelj Tadić napao ne samo Jadranku Kosor nego ponovno i Oluju i Domovinski rat predsjednik Josipović nije izgovorio ni riječ, ne samo u obranu Jadranke Kosor nego ni u obranu Domovinskoga rata i Oluje. Predsjednik Josipović stalno vrši pritisak da se odustane od tužbe za genocid protiv Srbije što je izvan njegove nadležnosti.

Predsjednik Josipović lažno je optužio hrvatsko državno i vojno vodstvo iz 90-ih godina za sve zlo što se dogodilo u Bosni i Hercegovini. To je bilo toliko neargumentirano da je čak i Sulejman Tihić, vođa SDA, demantirao rekavši i u Sarajevu i u Zagrebu (kada je bio gost Josipovića) da bi bilo u BiH puno gore bez pomoći Hrvatske.

Iz svih ovih činjenica vidljivo je da su Jadranka Kosor i HDZ u pravu kao i mnogi drugi kada ukazuju na opasne tendencije i podjele u hrvatskoj državnoj politici i na još veće opasnosti obnove crvene Hrvatske kako bi se ta Mesićeva i Josipovićeva politika nakon izbora složno i jedinstveno provodila i iz Banskih dvora i Sabora a ne samo s Pantovčaka i Iblerovog trga.

Svatko ima pravo javno iznositi svoju istinu. I u nas treba ostvariti načelo: Ne slažem se s tobom potpuno, odnosno ni u čemu ali upravo zato branim pravo da slobodno govoriš. Bez obzira na medijske manipulacije i nemogućnost da se ravnopravno sudjeluje u medijima, u polemici o bitnim pitanjima sadašnjosti i budućnosti Hrvatske ipak sam uvjeren da će hrvatski ljudi ipak prepoznati što je istina a što je laž i da nikada ne će prihvatiti laž kao istinu a istinu kao laž bez obzira na moćna sredstva manipuliranja, koja sustavno nastoje onesposobiti ljude da razlikuju istinu od laži.