Moj prijatelj Branko, čovjek iznimnog političkog instinkta, realista i ponekad cinik, često me kudi da se političari „samo prepucavaju“. Za njega ponovno otvaranje „Golog otoka“ bilo bi prestanak prepucavanja i jedini sigurni glas promjena. Većina ljudi lako će prihvatiti to mišljenje. Gledaju prenose rasprava u Saboru, slušaju komentare u večernjim vijestima, nestrpljivo čekaju da se nešto desi a političari se samo prepucavaju. Kad slušam vijesti u 19,15, kad novinari javljaju o cijenama vrtića, kad se postavljaju pitanja na aktualnom satu, u novinama ….., fraza se ponavlja. Političari se prepucavaju. Iako popularno značenje time pokazuje prezir prema trenutnoj politici (s čime se slažem), krivo zamišlja moguću alternativu. Ja mislim da je bolje da se prepucavaju i ne slažu, nego da se ne slažu i upucavaju, ili još gore da se slažu radi vlastitih interesa političke klase kao cjeline.

Za početak razdvojimo dvije stvari. Prvo je niska kvaliteta hrvatske politike i još niža kvaliteta hrvatskih političara. Molim da se izuzeci ne prepoznaju, prihvaćam da su generalizacije loše, no posljedica te loše ocjene je jasna. Hrvati nemaju politiku i ne vole političare. Hrvatska politika je vrludanje između nejasnih ciljeva, nepotrebnih laganja i prikrivanja istine u nekakvim političkim manevrima te traljave primjene. ZERP, odnosi sa susjedima, stav prema hrvatskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, ili još jasnije, suočavanje sa krizom, problem brodogradilišta, naplata dugova i neplaćanje, poticanje poljoprivrede ili obrta. Takva vrludanja nisu bez prepucavanja. Riječi pa riječi, bez posljedica po odluku. Riječi zamjenjuju čin i odluku. Sve ostaje puki verbalni iskaz i ne pretvara se u jasan čin i ponašanje. Vidi se i to da su takve besplodne rasprave puka formalnost i ritual.

Najvažnije odluke se nikad i ne raspravljaju, ne slušaju se kritike, pa ni savjeti stručnjaka. Strategije se ne donose radi vizije koja se želi postići već kao alibi, zakoni se često mijenjaju. Promjene se zaustavljaju kad netko prosvjeduje, ili pak da se ne bi prosvjedovalo, donose se kao gotov čin kojeg treba samo završiti. Odlučuje se i na telefonskim sjednicama i u kasnim satima, kada je za prosječnog čovjeka politika nezanimljiva i uspavljujuća. Uopće se ne poštuju dobre procedure (Best practices) I PRAVILA donošenja zakona koje kao da vrijede za svakog osim za vladu: ne konzultira se javnost, stručnjaci. Javnost se povremeno koristi kao kulisa, stručnjaci se probiru po poslušnosti.

Drugo, podjednako važno, je niska razina razumljivosti jezika kojim se služe političari. Mrmljaju fraze („neka institucije rade“; „nemam stav do pravomoćne presude“), pokazuju vidljivo nepoznavanje ekonomije, prava, kulture, što narušava njihovu vjerodostojnost ili ih ridikulizira u smiješne glumitelje politike. Izvale nevjerojatne gluposti („which two chapters“, „vlada ne može ništa“) premijerka traži autogram za svog sina, gradonačelnik pokušava govoriti engleski i prodaje karte za nogometnu utakmicu. Sve to podnosi se smo do neke granice. Sada je narodu previše. Ono što publika vidi je njihova sklonost vrijeđanjima, slikovitom izražavanju i narodnim poslovicama i slično. Izraz „selo gori a baba se češlja“ današnjem gradskom čovjeku ne znači ništa i ne zvuči mudro, a onaj tko ga govori zvuči kao došljak iz nekog drugog vremena. Zato raste zgražanje prema politici i prema političarima.

Prvo i drugo ne treba pomiješati. Puno je za državu opasnije kada ima lošu politiku. Mi istina imamo i lošu politiku i loše političare. No baš to da ih vidimo kakvi doista jesu, a to je kad se nadmeću i prepucavaju, neka je nada da će građani birati bolje, obrazovanije i poštenije, a ne ljigave, neuke i podmitljive.

Političari su načelno odgovorni za rezultate, a ne za stil ponašanja, govor, nerazumljiv iskaz, svoje ljudske osobine. Ne odgovaraju za svoj slab nastup, pokazanu lijenost ili neznanje, jer smo ih mi izabrali. Gade mi se njihove matrice izražavanja samozadovoljstva i samoljubivosti, arogancija i neznanje, ignorancija i bahatost, sukobi stranačkih vojski u kojem nastaje politički kič.

No što bi ja htio? Da se slažu i poštuju, razumiju i vole? Dobre odluke se ne donose u stanju uzbuđenog osjećaja da smo svi zajedno da osjećamo i želimo isto, nego tek kad se nađe neka zajednička točka i kompromis. Nakon rasprave! Ne kao posljedica pretpostavljenog slaganja, već približavanja stavova i interesa. Ne kao naše oduševljenje obećanjima već kao posljedica proračunate interesne odluke. Pustimo ih zato da se prepucavaju, to je bolje od toga da se svi slažu. Zamislimo da se samo slažu, vole i ljubazno razgovaraju. Da se vole a ne da se svađaju. Tada bi složno zaključili da jedni druge pokrivaju i da si međusobno popuštaju i da si međusobno pomažu po principu babunske zajednice „ti meni češi leđa ja ću tebi“. Bolje da se svađaju, bolje da je vlast podijeljena.

Neki će reći da se i sada to događa iza scene. Kada se radi o financiranju kampanja ili zakonu o političkim strankama pokazalo se kako brane sve stranke isti interes. Što tek reći o povlaštenim mirovinama ili povlasticama zastupnika. Da možda, u takvim pitanjima ne vide se stranačke podjele, ali u drugima takvih dogovora nema.

Možda je jedini izuzetak završavanje pregovora sa Europskom unijom. Iako je povremeno javnost informirana drukčije, i vlast i oporba snažno su se angažirale na tom zadatku. Istina vlada je povremeno nastojala poentirati svoj napor i preko ostvarenog, nije priznavala da je oporba snažno lobirala za istu stvar. Da je bar bilo još više takvog slaganja a ne podcjenjivanja. Jasno, moja dobra želja bila bi prosvijećena vlada jedinstva i napretka, no za takvu su male šanse sve dok je politika nadmetanje i nametanje interesa. Umjesto prosvijećenog apsolutizma, u ovim prostorima, pod istim opravdanjima dobivali smo brutalne i primitivne diktature.

Nisu, uostalom svi isti. Nema čovjeka bez mane ali mi kao da ocjenjujemo zbrajajući njihove mane a ne računajući svijetle izuzetke. Ja sam za smjenu vlasti, za drukčiji izborni model, za istjerivanje novca iz politike, pa i ako bi se to trebalo primijeniti na sve trebam i tražim saveznike za promjenu.

Zato prezir prema politici i političarima ne treba biti prezir prema prepucavanjima. Njihov zadatak, zadatak političara je da se ne slažu i da ratuju riječima. Neka se prepucavaju. Bolje nego da upucavaju. Njihov bijedan rezultat i neuvjerljiv nastup nije posljedica prepucavanja kao stila i načina, već ocjena njihovog lika.