Prošlog tjedna moju je pažnju privukao apokaliptični naslov intervjua koji je Jacques Attali - doktor ekonomskih znanosti, sveučilišni profesor, veliki umnik (intelektualac i mislilac), plodni pisac (Meander je 2008. objavio prijevod njegove knjige „Kratka povijest budućnosti" , a 2009. knjige „Kriza, a poslije?", dok je Globus knjigu „Kanibalski poredak: život i smrt medicine" objavio davne 1984.) i bivši savjetnik bivšeg francuskog predsjednika Mitterranda - dao tjedniku „Globus". Evo tog naslova: „Propast eura?! Glupost! To bi značilo novi rat u Europi!"

Iako Attali nije baš tako doslovce zborio, uredništvo je dobro saželo njegovu ključnu misao: propadnu li euro i Eurozona u Europi (ne samo u Europskoj uniji) se može svašta očekivati i dogoditi, pa i rat ili ratovi nisu isključeni. Ovog puta to baš i ne moraju biti međudržavni ratovi, već svojevrsni klasni i generacijski ratovi.

Pitanje je, dakako, kakve su i kolike šanse da se euro i Eurozona (od 27 članica EU-a euro kao „nacionalnu" valutu ima 17 članica) spase i sačuvaju, a kakve da propadnu ili da se, kako neki ozbiljni ekonomisti predviđaju i predlažu, podijeli na dvije vrste eura: „njemački" (prvoklasni) i „sredozemni" (drugo-klasni)?

Bilo kako bilo, činjenica je da su se europski političari i narodi znatno lakše nosili s euro-utopijom (kad se govorilo o „zajedničkoj europskoj kući ili domu") nego se nose s dužničkom krizom ili europskom kontra-utopijom.

Svjetska financijska kriza i europska dužnička kriza već su odavno potopile i na „povijesno smetlište" poslali jednu od najpoznatijih suvremenih utopija: onu koju je istočnjački mudrac s američkom adresom Francisa Fukuyame 1992. godine ukoričio u knjigu (prevedenu i na hrvatski) „Kraj povijesti i zadnji čovjek" (The End of History and the Last Man).

Ključnu tezu knjige Fukuyama je definira već 1989. godine u časopisu Nacionalni interes (The National Interes), a ona glasi: „Ono čemu svjedočimo možda nije samo kraj Hladnoga rata i prolaženja jednog posebnog razdoblja poratne povijesti, već kraj povijesti kao takve: to jest, dosezanje konačne točke ljudske ideologijske evolucije i globalizacije zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudske vladavine."

To naivno utopijsko „proročanstvo" danas izgleda kao infantilna šala, jer je očigledno da su zapadna liberalna demokracija i ultra-liberalni kapitalizam već nekoliko godina u velikoj krizi koja, ako načas povjerujemo Attaliju, može rezultirati europskim ratom ili ratovima.

Osobno sam skloniji tezi o novim sredozemnim diktaturama koje mogu izrasti iz uličnih nemira i nasilja koje danas vlada Grčkom, a na koje neće biti imune ni druge sredozemne i otočne zemlje kojima prijeti ili može zaprijetiti bankrot: Španjolska, Cipar, Italija, Portugal, Island, Irska i Velika Britanija!

Povijest kao životna učiteljica

Već nekoliko godina u javnoj je političkoj retorici (tek možemo zamisliti kako to izgleda u birokratskim i političkim kabinetima) lako naslutiti rađanje kapilarnog etnocentrizma i nacionalizma, da ne kažem rasizma, u odnosu na prezadužene „južnjačke" ili „sredozemne" (moguće je nazrijeti i religijsko podvajanje EU-a na „lijeni, rastrošni, katolički dio" i „vrijedni, radini, štedljivi, protestantski dio") narode i njihove zemlje.

Te se zemlje od samog početka nazvane svinjama (koristi se engleski akronim PIIGS: Portugal, Irska, Island, Grčka i Španjolska; danas se dodaje još jedno „I" za Italiju), a danas se na njih s visoka gleda i raspravlja u javnim političkim raspravama.

Paradigmatičan je u tom pogledu poznati istup Angele Merkel o „lijenim Grcima", Španjolcima i Portugalcima.

Ojađena nizom poraza na lokalnim izborima diljem Njemačke, od kojih je najbolniji bio onaj u Berlinu, a uvjerena kako su ti porazi posljedica njene borba za spas eura i Eurozone, Merkel je potkraj svibnja ove godine ovako prozborila o europskim južnjacima: „Kontroliranje duga nije jedini prioritet. Također je važno da građani u državama poput Grčke, Španjolske i Portugala ne odlaze u mirovinu ranije nego što je to slučaj u Njemačkoj – da svatko uloži podjednako napora. To je važno. Ne možemo imati zajedničku valutu u situaciji kada neki dobivaju mnogo vremena za odmor, a drugi veoma malo. Dugoročno, to ne može funkcionirati."

Retorički korak dalje u isto su vrijeme učinili visoko rangirani čelnik kršćanskih demokrata Josef Schlarmann i financijski ekspert njemačkih Slobodnih demokrata Frank Schaeffler koji su Grke razbjesnili i rastužili izjavom: "Neplatiše trebaju prodati sve što imaju da bi otplatili kreditne dugove". Bild je prenio i ovu Schlarmannovu izjavu: „Grčka je vlasnik zgrada, tvrtki i nenaseljenih otoka. Sve se to treba iskoristiti za naplatu dugova."

Takva retorika bolje od svega pokazuje da se „veliki san" o ujedinjenoj Europi ili SEU (Sjedinjenim Europskim Državama) od Urala do Atlantika polako pretvara u noćnu moru.

Podzemlje ljudskih i narodnih duša

U doba dugotrajnog mira (nakon 1945.) i nakon pada Berlinskog zida (1989.) činilo se da Europu čeka razdoblje dugotrajnog, ako ne i vječnoga mira, slobode, multikulturalizma i blagostanja. Nakon 2008. val je pesimizma i depresije iz Amerike stigao u Europu. Klatno se povijesti još jednom otisnulo sa svjetla u tamu.

Iako sam po prirodi optimist i uvijek vjerujem da nakon kiše i studeni dolaze sunce i topli dani, Attalijev intervju potaknuo me da s vama, mojim štiocem, podijelim razmišljanje o jednoj odavno zaboravljenoj satiričnoj francuskoj karti koja je nastala uoči Francusko-Pruskog rata koji je započeo 19. srpnja 1870. godine, a trajao je do 10. svibnja 1871.

Možda treba spomenuti (ovdje citiram Wikipediju: http://hr.wikipedia.org/wiki/Francusko-pruski_rat ) kako je neposredan povod za rat bio neuspješan pokušaj pruske dinastije Hohenzollern da jednog svog člana postavi na španjolsko prijestolje. Hohenzollerni su odustali nakon francuskog ultimatuma, ali je kancelar Otto von Bismarck cijelu aferu objavio u tzv. Emskom brzojavu čiji je uvredljivi ton natjerao francusku vladu da pod pritiskom šovinističke javnosti Pruskoj objavi rat. Francuska je u rat ušla puna ratničkog samouvjerenja, sigurna u brzu pobjedu zbog postojanja profesionalne vojske koja se proslavila u krimskom ratu, u ratu s Austrijom godine 1859. te brojnim kolonijalnim pohodima. Rat je ipak glatko izgubila!.

Mirovnim ugovorom potpisanim 10. svibnja 1871. Francuska se obvezala platiti veliku ratnu odštetu i Njemačkoj predati pokrajine Alsace i Lorraine (dobit će ih ponovno nakon Drugog svjetskog rata) u kojima je postojala njemačka nacionalna manjina i koje su u prošlosti bile dio Njemačke.

Mnogo je važniji rezultat rata bilo ujedinjenje Njemačke kao najjače europske vojne sile, a djelomično, zahvaljujući ugljenu iz novih pokrajina, nova je država postala i velikom industrijskom silom koja će s vremenom, poput SAD-a u isto vrijeme, početi ugrožavati primat Britanskog Imperija kao jedine globalne supersile.

Prije bilo kakvog dodatnoga komentara, evo već spomenute karte:

Ovu fascinantnu satiričnu kartu ('Carte drôlatique d'Europe pour 1870') koja će te i narednih godina postati nadahnuće i predložak za druge slične antropomorfne karte Europe (izvrsna kolekcija tih karata može se pogledati na: http://bibliodyssey.blogspot.com/2009/06/satirical-maps.html) naslikao je francuski ilustrator i karikaturist Paul Hadol. Karta je nastala prije izbijanja rata, a trebala je poslužiti kao poticaj za smijeh i opuštanje u jednom tjeskobnom, turobnom vremenu, kad je rat već bio na političkom obzoru. Karta je nakon Francuske bila objavljena u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj.

Frank Jacobs ovako je iščitao i opisao simboliku i poruke Hadolove davne satire (http://bigthink.com/ideas/21279):

Prusija, prikazana je kao bradati moržoliki „željezni kancelar" Otto von Bismarck koji harangira protiv susjeda: kleči na Austriji, čiji goli vojnik spava, dok je na Nizozemsku stavio svoju desnu "šapu".

Francuska je predočena u obliku uniformiranog borbenog francuskog afričkog (kolonijalni) vojnika („Zuav") koji bajunetom smjera ravno u srce nezgrapnog pruskog vojnog čudovišta.

Belgija je premala da bi se prikazala u antropomorfnom izrazu, a stisnuta je između Francuske i Prusije (takvu će, nezahvalnu, ulogu kasnije imati u Prvom i Drugom svjetskom ratu).

Engleska je starica što se bori s Irskom, svojom buntovnom podanicom na uzici, koja više sliči na medvjeda, dok je Škotska šešir te stare dame.

Španjolska je podeblja senjorita koja pušenjem ispraća dan, a leži na skvrčenom portugalskom vojniku ispod svojih leđa.

Korzika i Sardinija su spojene kako bi se prikazao malik (vilenjak) koji radosno i razigrano čita kartu.

Italija, pretvorena u lik velikog nacionalnog vođe Garibaldija, odupire se pritisku Prusije.

Danska je maleni uznositi vojnik koji se nada da će vratiti teritorij izgubljen u ratu nekoliko godina ranije.

Norveška i Švedska zajedno su pretvorene u divljeg psa.

Švicarska je ograđena koliba.

Turska u Europi je Orijentalac pritisnut silnim teretom drugih europskih zemalja.

Turska u Aziji je mlada djevojka koja smireno puši nargile.

Rusija je staretinar u pohabanom kaputu kojoj je na posljednjoj zakrpi ispisan „Krim".

Tako je, eto, jedan od francuskih karikaturista i ilustratora zlatnog razdoblja „europske" karikature vido ratobornu Europu svog vremena (1870.) u sam osvit rata.

Kapilarno pojavljivanje animoziteta središnje i sjeverne, mahom protestantske „Europe" (kojoj su bolni rezovi, štednja, odricanja i rad kulturno svojstveni i prihvatljivi) prema sredozemnoj i balkanskoj – katoličkoj i pravoslavnoj – „Europi" prvi je simptom mogućih europskih tenzija, u kojima Jacques Attali nazire mogući – rat ili ratove.

Evo kako jedan suvremeni karikaturist vidi prljavost i rastrošnost južnjačkih „svinja". Zasad su „svinje" samo Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska, ali makro-ekonomski pokazatelji pokazuju da bi se u europskom „svinjcu" uskoro mogle naći još neke europske zemlje, pa i Lijepa naša.

Ne treba, dakako, podleći općoj recesijskoj i depresijskoj psihozi, jer se ona doista može „odmetnuti" u ratnu psihozu, ali se treba plašiti nove europske nesnošljivosti, pa i desničarskog radikalizma u onom dijelu Europe koji hrani „svinje". Jer je „svinja" sve više, a hrane (subvencija i sanacija) sve manje