Moglo bi se kazati da se držao riječi i da je često doista neugodno „bockao" svoje suvladare. Od brojnih „bockanja" osobno mi je bilo najduhovitije ono kad je, na prigovore da se u kampanji stavio na stranu Kukuriku koaliciji, hibridni vladajući savez (HDZ, HSS, SDSS itd.) nazvao „Kukulele opcijom".  Priupitan od novinara da komentira izjavu Jadranke Kosor da podržava Kukuriku koalciju, Josipović je 4. rujna ove godine kazao: "Ako je ovo Kukuriku koalicija, onda je ono što premijerka prezentira Kukulele opcija, jer samo kukaju, a ne rješavaju važne probleme građana."

 

Doduše, pažljivi pučki promatrači i analitičari bespuća hrvatske političke zbilje odmah su primijetili kako se radi o svojevrsnom Josipovićevom plagijatu, jer je izraz „kukulele", u potpuno drugom kontekstu, prvi upotrijebio „šerif" splitskog HDZ-a dr. Dujomir Duje Marasović. Na jednom od virtualnih raspravnim foruma anonimni je autor, očito nesklon našem, inače izuzetno popularnom, predsjedniku tako napisao: „Neinventivni Ivo Josipović je izraz 'kukulele koalicija' ukrao od šefa splitskog HDZ-a Dujomira Marasovića koji je još 8. siječnja 2011. tako nazvao SDP-ovu 'Kukuriku koaliciju." Autor zatim navodi Marasovićevu izjavu (radi se o njegovom komentaru vijesti da bi Crvena Zvezda trebala igrati protiv Hajduka): „Može doći Zvezda, ali neka prije toga promijeni ime i grb. Ta krvava zvijezda pod kojom su ubijani branitelji i ranjenici Vukovara ne može doći u Split. Dosta nam je te zvijezde. Idemo po pobjedu. Nećemo dopustiti da Kukulele koalicija dođe na vlast, jer će nam svima biti kuku lele." (vidi:http://m.dnevnik.hr/index.php?article_id=192763)

 

Izgleda da je „bockanje" našem predsjedniku Josipoviću u jednom času dojadilo, što može biti i shvatljivo ako se ima na umu njegova prostorna izolacija u Ukletoj daći na nesuđenom Čarobnom brijegu (raniji su vlasnici na tom brijegu željeli izgraditi sanatorij za sušičave bolesnike) u koju komunistički tiranin Tito nije rado navraćao, a Tuđman se tamo prisilno skrasio nakon raketiranja Banskih dvora.

 

Bilo kako bilo, nakon otprilike 22 mjeseca boravka i „bockanja" postojeće izvršne i zakonodavne vlasti s Čarobnog brijega, naš je novi Vrhovnik od javnosti i „naroda" pristojno zaiskao – veće ovlasti.

 

U intervjuu koji je pod zanimljivim naslovom „Narod to očekuje, Hrvatskoj treba jači predsjednik" dao novinarki tjedniku „Forum" Jasmini Popović 7. listopada 2011. izjavio je kako mu postojeće ovlasti nisu dostatne kako bi mogao – pomagati građanima.

Da bi mogao „pomagati građanima", predlaže predsjednik Josipović, treba izmijeniti Ustav RH kako bi predsjedniku Republike omogućio dvije dodatne ovlasti: (1) da može u Saboru već usvojeni zakon vratiti na „dodatnu raspravu" i (2) traži da se u Ustav unese „jednu jasnu odredbu koja bi pred (državne) institucije stavila obvezu suradnje s predsjednikom države.

 

 

Javno obznanjeni zahtjev za većim ustavnim ovlastima, predsjednik Josipović iznio je u znakovitom času, na samom početku neslužbene predizborne kampanje za saborske izbore. Na neki je način Kukuriku čelnicima poručio: dajem vam diskretni maestral u leđa u ovom predizbornom vremenu, ali od vas očekujem da mi se, kad uskoro dobijete vlast, pošteno odužite – mojim većim ovlastima. Dakako: u ime naroda koji me moli za pomoć.

Opasnost je te poruke višestruka.

 

Prvo: Josipović više vlasti za sebe ne traži, navodno, zbog sebe, već pod izgovorom da može pomagati narodu od kojeg dnevno „prima između 200 mailova građana koji se žale na razne stvari u postupanju državne uprave ili neke institucije vlasti". Kad se ima na umu da je Josipović doista popularan u javnosti (njegove su stope javnog odobravanja i potpore u pravilu više od 80%), njegov apel ima šanse na uspjeh.

 

Pri traženju većih ovlasti, on u intervjuu izgovara i ovu rečenicu: „Naravno da predsjednik ne može suspendirati parlament, najviše političko i zakonodavno tijelo, ali mnoge države imaju mehanizam kojim predsjednik može vratiti zakon na dodatnu raspravu."

 

Iz izjave je sasvim bjelodano da predsjednik nije zadovoljan s „parlamentom", ali i da je svjestan da ga „ne može suspendirati". Čitajući njegove riječi, stječe se dojam da gotovo žali što ne može suspendirati parlament, a da ima silnu, gorljivu želju i potrebu „pomagati narodu".

 

Njegova logika, pa i retorika, nije previše različita od one koju je – nakon atentata na hrvatske zastupnike u beogradskom parlamentu – koristio kralj Aleksandar Karađorđević 6. siječnja 2009. Ukidajući Vidovdanski ustav, raspuštajući Narodnu skupštinu i zabranjujući rad političkih stranaka i uvodeći kraljevsku diktaturu, kralj je u svom manifestu obznanio: "Nastupio je čas kada između naroda i kralja nemože i nesmije biti posrednika. Saopštavajući ovu odluku mome narodu, naređujem svim vlastima u državi da po njoj postupaju, a svim i svakome zapovijedam da je poštuju i da se njoj pokoravaju."

 

Kad povlačim usporednicu između retorike velikosrpskog kralja-diktatora i našeg demokratskog predsjednika nikako ne želim kazati da naš predsjednik ima diktatorske sklonosti, već samo želim kazati kako je svaka ideja o ukidanju „posrednika" između Vladara i Naroda opasna za građanske slobode, demokraciju i dobru vladavinu.

Tražeći pravo „vraćanja na popravni" već izglasanih zakona (po logici svim nama profesorima poznate prakse vraćanja seminarskih, diplomskih ili doktorskih radnji na doradu), naš Vrhovnik lukavo prešućuje činjenicu da RH ima Ustavni sud koji je nadležan za vođenje brige o ustavnosti zakona. Štoviše, predsjednik Republike, kako i sam navodi, ima pravo da svaki zakon (!) koji smatra neustavnim pošalje na prosudbu Ustavnom sudu.

 

Drugi razlog moje skepse: Nakon saborskih izbora 4. prosinca 2011. uz predsjednika Republike iz redova stranaka lijevog centra i saborska će većina biti „lijeva". Sadašnji Josipovićevi zahtjevi najava su još jedne „januarske" promjene ustava.

 

Treći je razlog skepse: profesionalna sujeta i nepotizam. Okolnost da je sve veći broj profesora s Pravnog fakulteta u Zagrebu u samom epicentru hrvatske politike, bit će dodatni vjetar u leđa Josipovićevoj povećanoj gladi i žeđi za većom moći.

 

Njemu u prilog već se izjasnio njegov fakultetski kolega, profesor ustavnog prava dr. Branko Smerdel. U izjavi koju je dao Jutarnjem listu izjasnio se u prilog predsjedničkog prava veta na proces usvajanja zakona. Tvrdi da se za pravo predsjednika Republike na vraćanje zakona na popravni Saboru zalagao još 2000. godine. Smatra, očito je, da je to bilo pametno zalaganje. A ja sam uvjeren da nije bilo pametno. Lako je zamisliti Stipu Mesića kako stotine zakona vraća Saboru na „popravni" – iz puke dokolice i vica.

 

Smedrel je svoj prijedlog iz 2000. ovako pojasnio: „Mogućnost vraćanja zakona na doradu parlamentu je ovlast koju predsjednik ima u parlamentarnim sustavima." Naveo je zatim primjer prvoga postkomunističkog predsjednika Mađarske Arpada Göncza koji je, kaže Smerdel: „znao zaustaviti zakone u kojima se pretjerivalo".

 

Ono o čemu Smerdel ne vodi računa jest činjenica da je ustavna odredba po kojoj predsjednik Republike ne može prosuđivati ustavnost i kakvoću izglasanih zakona temeljena na pretpostavki da na taj položaj može biti izabran bilo tko, a ne samo sveučilišni profesor Pravnog fakulteta.

 

Upravo zbog toga Ustav predviđa ono čega se Stipe Mesić „dosjetio" tek na kraju mandata: da svaki (!) zakon kojeg smatra lošim može uputiti na ocjenu Ustavnom sudu.

 

Na samom kraju mandata Ustavnom sudu je poslao na ocjenu dva zakona: o tzv. haraču i o medicinski potpomognutoj oplodnji.

 

Zanimljivo je da ni Josipović u 22 mjeseca vladavine nije niti jednom iskoristio to ustavno pravo. Očito je da nema baš najbolje mišljenje o „recenzentskim" sposobnostima sudaca Ustavnog suda, od kojih su neki njegove bivše fakultetske kolege profesori. Radije bi sam negativno ocjenjivao izglasane zakone i Saboru ih vraćao na popravak.

 

Takav vid obezvrjeđenja i ponižavanja Sabora i Ustavnog suda Lijepoj našoj i nama, njenim građanima, nipošto ne treba. Zato su najnovije vlastodržačke ambicije doista opasne.

Konačno, kao posljednji izvor moje sumnje u dobre posljedice Josipovićeve novorođene gladi i žeđi za vlašću je tajnovita uloga „prve dame" u političkom životu Hrvata.

 

Naime, „prva dama" rijetko se pojavljuje u javnosti, političkom i diplomatskom životu Lijepe naše, ali njeno pojavljivanje već pokazuje stanovitu tendenciju koja bi mogla osnažiti zasad banalne diktatorske ambicije našeg doista dragog (popularnost mu je porasla od 70-tak posto na početku na preko 80-tak posto u drugoj godini mandata) predsjednika Josipovića.

Predsjednikova supruga pažljivo bira prilike i društvo koje smatra sebi zanimljivim, važnim i ravnim. S predsjednikom ju je nemoguće vidjeti kad „predsjednik – umnik" obilazi bivše ratnike, osiromašene znanstvenike, studente, invalide, beskućnike, opljačkane radnike, posebice radnice i sve druge ljude potrebite i pogođene nevoljom. Nije, doduše, bila ni na svetkovini i festivalu istarskih tartufa.

 

Ali zato ne propušta priliku da se s njim pojavi u društvu Pape, Angleine Jolie i monegaškog prinčevskog para.

 

Jedna od niza rijetkih prigoda u kojoj se „prva dama" Tatjana priključila mužu i predsjedniku: u privatnoj knjižnici Svetog Oca Benedikta XVI. 9. rujna 2010. u Vatikanu

 

Predsjednik i „prva dama" u njenom biranom društvu: s Angelinom Jolie i s monegaškim prinčevskim parom

 

Sve u svemu, mislim da su postojeće predsjedničke ovlasti našeg predsjednika sasvim prikladne i da ih ne treba mijenjati! U najmanju ruku zbog toga što bi „prva dama" mogla napraviti dodatni pritisak na svog supruga da se u količini ovlasti i moći počne mjeriti sa „njoj dostojnima": monegaškom kraljevskom obitelji, gospodaricama Hollywooda ili sa sami Svetim narodnim ocem.