Boris Vujčić piše za Jutarnji: Niti jedna zemlja koja je do sada ušla u EU nije imala toliko malo vremena za toliko puno posla kao Hrvatska
Otac moderne ekonomije Paul Samuelson jednom je prilikom dao savjet ekonomistima: “Nikada ne predviđajte budućnost! A ako baš morate, činite to što češće”. Toliko o pouzdanosti prognoza. Kako će, dakle, Hrvatska izgledati za tri godine?
Iz današnje perspektive gledajući, lako je moguće da se za tri godine u Hrvatskoj naizgled neće promijeniti puno, a da će se, u stvari, dogoditi velike promjene. Kako je to moguće? Prvo, za zemlju koja je u proteklih 15 godina prošla toliko toga, od stjecanja neovisnosti i Domovinskog rata do uspostavljanja demokratskog uređenja i gospodarske tranzicije, osjećaj za dramatičnost promjena i njihovu povijesnu dimenziju mora da je pomalo otupio. Toliko povijesnih događaja u životu jedne zemlje u tako kratkom vremenu, na određeni način dovodi do zasićenja “povijesnim” događajima. Zbog toga je lako moguće da percepcija promjena u idućem razdoblju neće biti toliko snažna i da će one izgledati relativno male u odnosu na sve ono što se od 1990. naovamo već dogodilo. Hrvatska krajem 2008. neće biti bitno drukčija od Hrvatske danas, no ono što se sada događa i što će se u idućih nekoliko godina dogoditi sigurno ima povijesnu dimenziju za Hrvatsku.
Za tri godine Hrvatska još neće biti članica EU, ali ako sve bude teklo prema planu, bit će pred njenim vratima. Većina promjena koje je neophodno učiniti u zemlji za usklađenje s acquis-em EU bit će gotova. Političke, gospodarske, institucionalne, kulturne posljedice tih promjena bit će dalekosežne i sigurno se radi o par excellence povijesnom događaju u životu zemlje.
Riječ je o promjenama koje su pojedinačno i po svom karakteru relativno meke u usporedbi s onime što se u Hrvatskoj dogodilo u proteklih 15 godina, no koje će svojom mnogobrojnošću i krajnjom posljedicom na vrlo snažan način opredijeliti život u Hrvatskoj u budućnosti.
Od danas do kraja 2008. ispred nas je, međutim, dug put koji tek treba prijeći. Za tri godine bit ćemo ondje gdje želimo samo ako u međuvremenu učinimo sve što je potrebno da tamo budemo. Jedna od opasnosti za realizaciju pozitivnog scenarija za Hrvatsku je pomisao da je ulazak u EU, sada kad su se političke okolnosti promijenile, gotova stvar i da ne treba puno napora da bi se to postiglo. Unatoč činjenici da je pristup EU prvenstveno politički proces, takav stav lako bi se mogao vratiti kao bumerang.
BRZINA NIJE PRESUDNA
Neophodno je, naime, shvatiti da niti jedna zemlja koja je do sada ušla u EU nije imala toliko malo vremena za toliko puno posla kao Hrvatska. Čak ni često spominjana Slovačka. Slovačka je od početka procesa pristupanja do njegova kraja imala više vremena od Hrvatske (ako želi stupiti u punopravno članstvo do 2009.), pravna stečevina kojoj se morala prilagoditi bila je manja, EU je manje uvjetovala proces, tehnika pregovora bila je lakša, a politička atmosfera u EU prema proširenju bolja. O drugim zemljama da ne govorim. S obzirom na te činjenice, bit će potrebno jako puno koncentracije i napora da bi se pristupni proces Hrvatske uspješno i brzo priveo kraju.
U cijeloj priči brzina, naravno, nije presudna. Godina više ili manje u pristupanju Hrvatske EU, u povijesnoj je perspektivi treptaj oka. Velik broj ekonomski pozitivnih efekata ionako će biti unaprijed realiziran kroz percepciju investitora koji uvijek gledaju dva koraka unaprijed. Unatoč tome, Hrvatska treba učiniti sve kako bi se taj cilj 2009. i ostvario. Stara latinska izreka, meni inače osobito draga, kaže “Periculum in mora” ili opasnost je u odlaganju. Isto se treba odnositi na državu. Kako u samom pristupu EU, tako i u nužnim i s tim procesom povezanim reformama koje nije dobro odlagati samo zato što su teške i nepopularne.
ODGOVORNOST I SUDBINA
Osim toga, iako se politička klima EU prema Hrvatskoj znatno popravila i ne da se usporediti s onom prije pola godine, politička klima u članicama EU u ovom trenutku nije ni približno naklonjena proširenju koliko je bila prije posljednjeg vala 2004. i prije nedavnog negativnog referenduma u Francuskoj. Trend pada apetita EU za daljnje proširenje osjeća se među ostalim i u tehnici pregovora i očekivanoj strožoj uvjetovanosti (tzv. benchmarking), te je i zbog toga, ne samo zbog izravnih pozitivnih efekata članstva, dobro što prije ući u EU .
Izuzetno je, dakle, važno da svi segmenti društva tom procesu pristupe najozbiljnije, ponajprije državna administracija koja mora osigurati efikasnu prilagodbu pravnoj stečevini EU. U dosadašnjem tijeku pregovora pokazalo se da Hrvatska ima vrlo dobar tim stručnjaka koji dobro poznaje pravnu stečevinu EU i koji je napravio dobru analizu potrebnih prilagodbi hrvatskog zakonodavnog okvira i institucionalnih promjena. Pokazalo i da je Hrvatska razvojno već na relativno visokoj razini i da može provesti reforme relativno brzo i bez većih potresa. U idućih nekoliko godina to će trebati i učiniti. Na kraju tog puta ulazak u EU na simboličan će način označiti kraj onoga što se konvencionalno naziva procesom tranzicije. Hrvatska će time nesumnjivo puno dobiti. Politički mjesto za stolom gdje se odlučuje o budućnosti Europe a time i naše, ekonomski mjesto na jednom od dva najveća tržišta, kasnije i jednu od dvije svjetski dominantne valute kao vlastiti novac te veće povjerenje investitora. Za Hrvatsku danas nema bolje alternative . To, međutim, ne znači da će odgovornost za našu sudbinu time prijeći u nečije tuđe ruke. I nakon toga će se većina važnih odluka za Hrvatsku donositi u Hrvatskoj, a naša sudbina ovisiti prvenstveno o kvaliteti tih odluka. |
