Letica Slaven

02.11.2011

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

U današnjem svijetu, prepunom ljudske usamljenosti, lažne (virtualne) društvenosti i emocionalne ravnodušnosti, svaki je istinski prijatelj, ali i svaki javni „neprijatelj", zapravo dragocjen. Pokazuje da prema vama gaji kakve-takve osjećaje, pozitivne ili negativne.

Upravo zato sa simpatijama gledam na jednog od mojih najodanijih kroničara i najvjernijih televizijskih gledatelja: zlosretnog novinskog trudbenika i verbalnog delinkventa-recidivistu Ivana Starčevića – Starog. On već godinama ne propušta niti jedan moj televizijska nastup. Često ih strastveno komentira. Srećom – o razlozima mog zadovoljstva sasvim na kraju ovog osvrta – nikad pohvalno.

Trenutno se nesretnik, vječni profesionalni prognanik - kojeg kolege novinari i urednici svako malo potjeraju iz uredništva - nakratko skrasio u tjedniku Nacional u kojem je oživio „TV kolumnu" (tako je predstavlja uredništvo) „Vijenci i kaktusi". Iz tog ga je tjednika, naime, u ljeto 2007. naglavačke izbacio svirepo pogubljeni nakladnik, fotoreporter, novinar i inovativni poduzetnik Ivo Pukanić Puki.

Razloge protjerivanja Ivana Starog iz Nacionala Puki je u svom poznatom stilu, kojem su strani tankoćutni obziri, detaljno pojasnio u podlisku „Zašto smo otjerali Starčevića" kojeg objavljujem u cijelosti (na kraju ovog osvrta), a ovdje citiran tri uvodne rečenice iz tog teksta, objavljenog 29. srpnja 2007. godine: „Ivan Starčević od današnjeg broja više ne piše za Nacional. U ponedjeljak, 28. svibnja, oko podneva, zamoljen je da pokupi svoje stvari i u roku od dvije minute napusti Nacionalovu zgradu. Odluka je donesena zbog moralnih i etičkih načela za koja se Nacional sustavno i beskompromisno bori od prvog dana svoga postojanja."

 

 

 

Četiri godine kasnije, nakon što ga je još jedan poslodavac, ovog puta riječki Novi list, zbog istih razloga, izbacio na ulicu, Starčević se vratio u Nacional. Mogao je to učiniti samo zbog toga jer je nesretni Puki u međuvremenu ubijen. Moglo bi se kazati kako se Stari vratio na mjesto drugog velikog verbalnog i moralnog zločina (prvi ga je na metaforičku cestu izbacio tjednik Globus, jer je se suvlasnik tog lista Ninoslav Pavić prepoznao u enigmatskoj metafori o tri drugara-prevaranta „Kutle, Tutle i Mutle") na koje se nikada ne bi mogao vratiti da je Pukanić živ. Mrtav se zasigurno zbog povratka Ivana na mjesto – po Pukijevom sudu moralno i etički neoprostivog zločina – okreće u grobu.

Kao što rekoh, moj opsesivni kroničar i kritičar i u novom se broju Nacionala gnjevno osvrnuo na moj lik i djelo. Piše: „U studio kod Joze (Barišića) pozvan je Mario Šimunković iz Udruge mladih antifašista grada Zagreba, student ekonomije. Protiv njegove zablude o Titu heroju ustao je sveprisutni junak Rvacke televizije Južni Slaven Letica, zanimanje nepoznato. Čas je sociolog, čas se predstavlja kao ekonomist, pa je onda jednom bio potpisan i kao oblikovatelj javnog mišljenja – tako da više ne znamo kako da opišemo ono čime se taj čovjek zapravo bavi, a da se ne uvrijedi." (Nacional, 18. listopada 2011.).

Silna i opravdana zavist isijava iz tih riječi i slova. Krivo je Ivanu Starom što me ponekad pozovu na HTV, a još mu je krivlje što sam po pozivu sociolog i ekonomist, sveučilišni profesor, što sam bio ekspert UN-a, novinski kolumnist, saborski zastupnik, pa i predsjednički kandidat. Nasuprot mom relativno bogatom i pluralnom strukovnom opusu, ON se nesretnik, vazda ojađen i proganjan, bavi dijeljenjem „vijenaca i kaktusa". Tužna je to i siromašna „novinarska" karijera, posebice stoga što te „vijence i kaktuse" tako šeprtljavo dijeli da ga svakih nekoliko godina novi poslodavac najuri iz uredništva po logici koju je opisao Ivo Pukanić Puki: dao sam mu rok od dvije minute da napusti Nacionalovu zgradu.

Ivan Starčević Stari upravo zbog toga opća je metafora dugotrajnog procesa srozavanja onoga što se u novinskom žargonu naziva „novinska televizijska kritika".

 

 

 

Ljudi koji su se bavili televizijom kao – u to doba novim medijem – šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bili su doista televizijski znalci i umnici (intelektualci) od formata. Dovoljno je spomenuti načitanost, televizijsko prosvjetiteljstvo, poslanje i stilsku virtuoznost jednoga Igora Mandića, Hrvoja Turkovića, Veselka Tenžeru, Nenada Polimca ili Zvonimira Berkovića.

Nakon njih televizijom su se bavili, u jednom dijelu vlastite karijere, respektabilni novinari: Mario Bošnjak, Tanja Torbarina, Milan Ivkošić, Denis Kuljiš, Željko Žutelija, Zlatko Gal i drugi.

Međutim, posljednjih desetak godina televizijskim se arbitriranjem bave novinari- revolveraši-impresionisti, televizijske neznalice i prirodno zli komičari bez ikakvog znanja o televiziji kao mediju i bez ikakvog praktičnog iskustva s televizijom: Srećko Jurdana, Ivan Starčević Stari i Zrinka Pavlić. Oni su televizijsku „kritiku" sveli na praksu pristranog, neznalačkog, agresivnog, ciničnog i samo-ponekad-duhovitog vrijeđanja i omalovažavanja ljudi koji im se zbog najrazličitijih razloga, na nervnoj bazi, ne sviđaju. Najčešće zato jer što ih televizijske kuće i mreže pozivaju da nešto kažu, jer nešto imaju za kazati.

Zato se bez ikakve sumnje u pogrešnost ocjene može kazati: nema tog televizijskog programa ili emisije koji bi mogli biti gori od TV „kritičara" tipa Ivana Starčevića Starog.

TV „kritičara" od kojeg se Ivo Pukanić, nakon što ga je metaforički udario u tur, oprostio doista biranim riječima:„Isto tako se ispričavam i svima onima koji su zbog svog fizičkog izgleda, mane ili drukčijega mišljenja bili izvrijeđani u toj (Starčevićevoj) kolumni. Sram me je zbog toga jer se sve to dogodilo i neugodno što nisam imao snage da to prekinem davno prije. Znam da ću zbog ovdje napisanih riječi biti najveći neprijatelj i najveća meta za javno pljuvanje Ivanu Starčeviću. To me nimalo ne uzbuđuje, nego naprotiv, čini me sretnim. Naime, zabrinuo bih se da me takav čovjek ikada u životu pohvali."

Puki je s tim je mislima o Starome umro, pa ih možemo smatrati njegovom oporom, samokritičnom, intelektualnom oporukom.

Hvala dragome Bogu: mene Ivan Starčević Stari nikad nije pohvalio! Nadam se i da neće.

 

 

(Napomena: članak je objavljen u tiskanom izdanju Nacionala broj 602, 29. svibnja 2007.)

Ivan Starčević od današnjeg broja više ne piše za Nacional. U ponedjeljak, 28. svibnja, oko podneva, zamoljen je da pokupi svoje stvari i u roku od dvije minute napusti Nacionalovu zgradu.

Odluka je donesena zbog moralnih i etičkih načela za koja se Nacional sustavno i beskompromisno bori od prvog dana svoga postojanja. Poštivanje ljudskih prava i dostojanstva svakog čovjeka među najvažnijim su vrijednostima prema kojima se mediji moraju ponašati. To su vrijednosti koje su za mene kao novinara, urednika i izdavača uvijek bile prije svake novinarske slobode na koje se uvijek pozivao naš bivši kolumnist. Isto misle i meni najbliži i najdraži ljudi, koji su gradili taj list od prvoga dana i žrtvovali se za njega, strogo pazeći da se poštuju te vrijednosti. Nismo mogli shvatiti da pod novinarskom slobodom netko podrazumijeva najgrublje vrijeđanje ljudi, izrugivanje njihovim fizičkim nedostacima, ponižavanje po nacionalnoj osnovi, obračunavanje putem novina zbog osobnih frustracija iz prošlosti ili pak neuzvraćenih i nerealiziranih udvaranja. Ili druga krajnost - krajnja servilnost, ulizivanje i dizanje u nebesa prijatelja. Što se dogodilo u ponedjeljak, 28. svibnja, i zašto smo upravo zbog poštivanja slobode tiska i očuvanja digniteta novinske profesije i samoga Nacionala morali izbaciti Ivana Starčevića iz lista? U svojoj kolumni Vijenci i kaktusi Starčević je broj prije u dijelu pod naslovom "Zvijezde pjevaju" napisao: "Glavna stvar u emisiji jest ispadanje jednog para svake subote, to je ono što nas zanima i zbog čega gledamo tu emisiju. Lijepo upalimo televizor, a genijalna HRT proglasi da večeras nema ispadanja, što je isto kao da kupite kartu za nogometnu utakmicu u kojoj su golovi zabranjeni. Ispadanja nema jer je muževna polovica para Iva Visković - Boris Novković odustala, tj. mladom gospodinu s estrade prohtjelo se ostaviti dojam da mu ni dva tjedna tugovanja nisu dovoljna da se vrati svome poslu."

Takvo pisanje i takav odnos prema umiranju i gubitku voljene osobe, odnos bez ikakva pijeteta, nešto je najgrublje i najružnije što sam ikada pročitao u novinama. Budući da sam cijeli prošli tjedan bio na putu, nisam reagirao odmah. Kada sam vidio što je Starčević napisao, bilo me je sramota i kao novinara, i kao urednika, i kao izdavača lista u kojem se može pojaviti takva bljuvotina. A ona se pojavila samo zbog jednoga razloga - što u Nacionalu imamo pravilo da se tekstovi kolumnista ne čitaju jer ne želimo niti u jednom trenutku dovesti pod sumnju slobodu mišljenja i slobodu izražavanja svakoga pojedinca. Od tog pravila nećemo odustati niti u budućnosti, bez obzira na to što očito neki slobodu ne cijene nego je zloupotrebljavaju.

 

 

Nakon konzultacija užeg kolegija s odvjetnikom, Starčevića, koji je već pisao kolumnu za sljedeći broj, pozvao sam u sobu za sastanke. Pred glavnom urednicom Nacionala Sinom Karli i odvjetnikom Ivanom Polanom rekao sam mu da smatram kako je krajnje moralno, etički i profesionalno neprihvatljivo na takav način pisati o mrtvim ljudima i osjećajima njihovih obitelji, te ga molim da se on u sljedećoj kolumni ispriča Borisu Novkoviću. Starčeviće je to grubo odbio, rekavši da on nije nigdje pogriješio i da se on ne želi ispričati. "Ako je tako", rekao sam mu, "onda te molim da u roku od dvije minute napustiš zgradu, jer je naša suradnja zauvijek gotova." Njegova bezdušna reakcija još me je više ražalostila. Pri kraju moram ispričati i dodatnu dimenziju cijele priče. Naime, Boris Novković i ja smo obiteljski povezani, zato što se on oženio Lucijom, kćerkom moje sestre Anke. Kada je Novković pobijedio na Dori i plasirao se na Eurosong, Starčević je napao njega i oca mu Đorđa na najgrublji mogući način, prikriveno aludirajući na njihovo podrijetlo i najružnije stvari koje su se događale između dvaju naroda u Drugom svjetskom ratu.

Nad tim tekstom zgražali su se svi - od moje obitelji pa do kolega u redakciji i novinara u ostalim medijima. Bio sam pod užasnim pritiskom da ga izbacim iz redakcije, no nisam to želio učiniti upravo zato da me ne bi netko prozivao zbog nepotizma. Da je u tome stilu i na taj način Starčević pisao o bilo kome drugome, a ne o ljudima s kojima sam povezan obiteljskim vezama, izbacio bih ga istoga trenutka iz redakcije. No kako se radilo o meni bliskim ljudima, nisam ga htio izbaciti, da me on sutra u medijima ne bi optužio za nepotizam. Ništa manje nije bilo neugodno niti njegovo iživljavanje nad nama bliskim ljudima kao što su Rade Šerbedžija, Goran i Renata Štrok, Mirko Galić. Na sve njihove optužbe i pitanja - zašto ih se bezrazložno vrijeđa, imali smo samo jedan odgovor - to je mišljenje našeg kolumnista u koje se mi ne želimo miješati. Slobodne smo novine i Starčević, kao i ostali koji na svojim tekstovima imaju svoje fotografije i svoj potpis, moraju pred javnošću odgovarati za ono što napišu. Za razliku od svih njih koji su živi i mogu se braniti, Đorđe Novković više nije živ i ne može braniti sebe i svoga sina. Isto tako, nitko na ovome svijetu Borisu Novkoviću, kao niti bilo kome drugome tko je izgubio najmilijega, ne može određivati koliko će tugovati za onim koga više nema. Budući da Ivan Starčević nije našao za shodno da se ispriča zbog onoga što je učinio, ja se u ime Nacionala ispričavam Borisu Novkoviću na grubosti i boli što mu je prouzročena takvim pisanjem. Isto tako se ispričavam i svima onima koji su zbog svog fizičkog izgleda, mane ili drukčijega mišljenja bili izvrijeđani u toj kolumni. Sram me je zbog toga jer se sve to dogodilo i neugodno što nisam imao snage da to prekinem davno prije. Znam da ću zbog ovdje napisanih riječi biti najveći neprijatelj i najveća meta za javno pljuvanje Ivanu Starčeviću. To me nimalo ne uzbuđuje, nego naprotiv, čini me sretnim. Naime, zabrinuo bih se da me takav čovjek ikada u životu pohvali.