Ponovno smo u najgledanijem terminu na Hrvatskoj televiziji imali priliku slušati i gledati neutemeljene optužnice i krivotvorine. Po stoti puta ponovljena je monstruozna laž koja velikosrpsku agresiju pokušava pretvoriti u tzv. dogovorni rat kojim se amnestira velikosrpski agresor i osvajački rat pretvara u navodno dogovorni rat s podijeljenom krivnjom Srbije i Hrvatske.

Tu monstruoznu laž ispričao je Rajko Grlić, filmski redatelj, uz odobravanje voditelja Aleksandra Stankovića, prepričavajući prijateljsko čavrljanje Stipe i Rajka. Rajko je rekao Aci da mu je Stipe (Mesić) svjedočio da su se navodno Tuđman i Milošević o svemu dogovorili te da su prividno ratovali po dogovorenom scenariju radi podjele Bosne i Hercegovine. Dakle, Rajko je potvrdio Aci da se radilo o dogovornom ratu, a pozvao se na svjedočenje bivšega predsjednika Stipe Mesića.

Ta bezbroj puta ponovljena laž o dogovornom ratu vrijeđa ne samo branitelje, jer od njih pravi budale i idiote, nego vrijeđa i hrvatski narod u cjelini, jer ga pretvara u idiotski narod koji je ginuo u bespotrebnom i dogovornom ratu. Te lažne optužbe vrijeđaju i zdrav razum svakog Hrvata, jer pokušavaju suprotno zdravom razumu tvrditi da je velikosrpska agresija, koja se svim sredstvima borila - ognjem i mačem - da uspostavi veliku Srbiju, bio dogovor odnosno scenarij koji su dogovorili Tuđman i Milošević. Ta tvrdnja je apsurdna, jer da je postojao bilo kakav dogovor između Tuđmana i Miloševića ne bi došlo do žestokoga rata, ne bi došlo do velikosrpske agresije i pokušaja da se ognjem i mačem pripoji veliki dio Hrvatske velikoj Srbiji. Dakle, sva događanja i povijesne istine čine smiješnim tezu o dogovornom ratu. Da su se Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine i stvaranju Velike Srbije, i Velike Hrvatske, ne bi Milošević pokušao ubiti Tuđmana.

Bio sam s Tuđmanom u Moskvi na razgovorima s Mihailom Gorbačovom i Slobodanom Miloševićem. Dakle, bio sam svjedok i u kojem je Milošević pokušao optužiti Tuđmana i Hrvatsku kao agresora. Na tom sastanku, osam dana nakon pokušaja ubojstva Tuđmana, Milošević je teško optuživao hrvatskoga predsjednika tako da je došlo do žestokog sukoba i prekida zajedničke večere. Tada mi je Tuđman rekao da je bio spreman na dolazak u Moskvu bez obzira što ga je Milošević pokušao ubiti raketiranjem Banskih dvora jer je pokušao spriječiti proširenje rata i agresije. Tvrditi da je velikosrpski agresivni rat bio dogovorni rat strašna je uvrjeda i neistina. Kako je moguće, postavljam pitanje, nakon agresije na Vukovar, nakon pokušaja da se ognjem i mačem pripoji značajni dio Hrvatske Velikoj Srbiji, govoriti o dogovornom ratu i najvećega Tuđmanovog neprijatelja Miloševića pretvarati u prijatelja.

Postavlja se pitanje zašto bi se Slobodan Milošević u to vrijeme kada je bio najjači, kada je na svojoj strani imao četvrtu vojnu silu Europe, dogovarao sa slabim Franjom Tuđmanom koji je imao samo nenaoružani narod, koji je imao trećinu okupirane Hrvatske. Teza o dogovornom ratu vrijeđa zdrav razum i istinu o onom što se događalo jer lažno tvrdi da su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman vodili dogovorni rat i dijelili Bosnu i Hercegovinu. Vrijeđa zdrav razum zbog toga što su u Bosni i Hercegovini bile sve bitne vojske velikih sila osim kineske. Tako da je glupo davati Tuđmanu nadnaravnu moć kojom je uspio natjerati Miloševića kada je bio vojno najjači da Tuđmanu pokloni pola BiH, nego koji je i svojom iznadnaravnom moći natjerao NATO i međunarodnu zajednicu da prihvate dogovorni rat Srbije i Hrvatske.

Postavlja se međutim pitanje, zašto se te monstruozne laži o, navodno, dogovornom ratu i danas ponavljaju i obnavljaju. Ponavljaju se jer se ponavljanjem laži pokušava laž pretvoriti u istinu, a istinu u laž. Kada se prvi put kaže laž, onda ljudi ne prihvaćaju tu laž. Ali kada se laž ponavlja desetke puta, ona postaje poluistina a kada se ponavlja stotine puta bez obzira koliko bila neargumentirana, laž se pretvara u istinu. Stalnim ponavljanjem laži o dogovornom ratu mnogi su počeli tu laž prihvaćati kao istinu.

Zato se treba suprotstaviti toj laži jer je ona ubitačna za istinu i za budućnost Hrvatske. U posljednje vrijeme nije slučajno što se ponovno šire monstruozne laži, zavladao je strah od istine. Ipak se istina postupno probija pa je zato zavladao strah od oslobađanja Ante Gotovine, zbog toga Srbi vrše pritisak da se mora osuditi Gotovina bez obzira što nema nikakvih dokaza protiv njega.

Zavladao je i strah od Hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije. Strah je sve veći da bi otvaranje rasprave pred Međunarodnim sudom u Den Haagu o genocidu Srbije mogao srušiti cijelu koncepciju Haaškoga suda, odnosno srušiti lažne optužbe protiv Hrvatske te dokazati da je Srbija agresor, da nema podijeljene krivnje a još manje navodnoga dogovornog rata između Srbije i Hrvatske. Zavladao je strah pete hrvatske kolone koja je pomagala haaškim optužbama i krivotvorinama koja je izjednačavala krivnju Hrvatske i Srbije i koja je krivotvorinama lažno optuživala Hrvatsku da je utemeljena na zločinu. Zato nije slučajno da se ponovno obnavljaju napadi, prljave laži i optužbe koje pokušavaju lažno prikazati Domovinski rat i Hrvatsku, lažno optužiti da je ova, sadašnja Hrvatska, nasljednica NDH, da je Crkva ustaška, a da je državno i vojno vodstvo zločinačko vodstvo.

Zbog svih tih razloga monstruozno je lažno optuživanje hrvatskoga državnog i vojnog vodstva, monstruozno je lažno izjednačavanje agresora i žrtve, monstruozni su zahtjevi da se Domovinski rat pretvori u zločinački pothvat. Zato nemamo pravo šutjeti na monstruozne optužbe koje veliki Domovinski oslobodilački rat pretvaraju u zločinački dogovor Tuđmana i Miloševića, koje amnestiraju agresora i optužuju Hrvatsku kao agresora. Uostalom, postavlja se i pitanje kako je moguće da bivši predsjednik Stjepan Mesić ponavlja laži o navodnom dogovornom ratu u kojem je i sam bio jedan od ključnih ljudi.

Dakle, postavlja se pitanje kako je moguće da predsjednik Mesić nije odbio sudjelovati u dogovornom ratu. Treba zato stalno govoriti istinu, ponavljati istinu i reagirati na laži i krivotvorine. To tim više što treba očekivati nove pritiske i nove pokušaje da se krivotvorinama i lažnim optužbama diskreditira Domovinski rat, da se rehabilitira Srbija i izjednači krivnja kako bi se otvorio prostor za obnavljanje jugosfere. Jedan od narednih poteza vjerojatno će biti pokušaj da se u dvadesetoj godišnjici Božićnog Ustava izbace ustavne zabrane ponovnih balkanskih integracija te da se pojača pritisak na odustajanju od tužbe za genocid protiv Srbije.