Ustav Republike Hrvatske vrlo precizno utvrđuje ovlasti predsjednika Republike Hrvatske. Ustav također utvrđuje da se ovlasti predsjednika Republike Hrvatske ne mogu proširivati bez promjene Ustava. Također iz Ustava Republike Hrvatske jasno proizlazi da je jedna od temeljnih dužnosti predsjednika države briga za očuvanje ustavnog sustava. Suprotno takvim ustavnim ovlastima treći hrvatski predsjednik već u početku svoga petogodišnjeg mandata bitno krši svoje ustavne ovlasti i pokušava mimo Ustava i protivno Ustavu proširiti svoje nadležnosti preuzimajući ovlasti Vlade i Sabora ili drugih institucija.

Širenjem svojih ovlasti izvan Ustava predsjednik na neki način provodi puzajući državni udar jer širenjem svojih nadležnosti destabilizira hrvatsko društvo, ugrožava Ustavni poredak i otvara nove nepotrebne sukobe s Hrvatskom vladom. Evo nekoliko primjera takvoga protuustavnog djelovanja trećeg hrvatskog predsjednika.Nema nikakve dvojbe da predsjednik države nema nikakve nadležnosti u odlučivanju o tužbi za genocid protiv Srbije. To je ustavna nadležnost Vlade. Međutim usprkos toga bez ustavnih ovlaštenja, bez dogovora s Vladom predsjednik Ivo Josipović ne samo da se sastaje s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem nego pokušavaju Vladu i hrvatsku državu staviti pred gotov čin izjavljujući da je najbolje rješenje da se međusobno povuku tužbe.

Dobro je da je Vlada reagirala i osporila izjavu predsjednika Josipovića. Međutim, nije dobro što se time bitno oslabila pozicija Hrvatske, što je Josipović otvorio nove bespotrebne sukobe i što je stimulirao hrvatsku petu kolonu da se žestoko obruši protiv Vlade i predsjednice Vlade.Ta peta kolona propagira politiku Borisa Tadića. A njegova politika je bez sumnje protuhrvatska i utemeljena na povijesnim krivotvorinama. Boris Tadić optužuje Hrvatsku da je zločinačkim pothvatom i politikom etničkog čišćenja načinila najveći genocid prisilno iseljavajući Srbe iz Hrvatske.

Boris Tadić osporava pravo Hrvatima da slave svoj Domovinski rat i svoju pobjedu. Boris Tadić vrši pritisak na Haaški sud tražeći da se iz političkih razloga i navodne stabilnosti Balkana ne smije osloboditi general Hrvatske vojske Ante Gotovina iako nije kriv. On svu krivnju prebacuje na Miloševića i Tuđmana i skida odgovornost sa Srbije za učinjeni genocid i osvajački rat. On traži povlačenje tužbe, podjelu odgovornosti i prihvaćanje od Hrvatske krivnje koje nema. Interesantno je da hrvatska peta kolona, usporedno s inicijativom Josipovića da Hrvatska povuče tužbu, dakle, da se odrekne istine i borbe za istinu te da prihvati podjelu krivnje za rat, također vrlo sustavno propagira i pomaže političku strategiju Srbije odnosno Borisa Tadića.

U najgledanijoj političko emisiji "Nedjeljom u dva" bez dokaza, kao činjenica u koju se ne sumnja, širila se teza o dogovornom ratu između Tuđmana i Miloševića, koja je bezbroj puta propagirana u Hrvatskoj i od političara i od novinara. To je teza koja negira Domovinski rat, koja ga pretvara u prljavi rat dvaju nacionalizama hrvatskoga i srpskog radi stvaranja etnički čiste velike Srbije i etnički čiste velike Hrvatske. Paralelno se ponavljaju u medijima i u Hrvatskoj vrlo sustavno teze o podijeljenoj krivnji Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, kojega se ponovno optužuje da je bio s Miloševićem predvodnik naci-ideologija. Izjednačavanje krivnje Tuđmana i Miloševića u stotine natpisa u kojima se iz Hrvatske lažno tvrdi da je Hrvatska utemeljena na zločinu ima za cilj ne samo daljnje provođenje radikalne detuđmanizacije nego i rušenje u temeljima suverenosti i samostalnosti Hrvatske. Tada će se reći: osudimo Miloševića i Tuđmana, srušimo u temeljima Hrvatsku koja je izgrađena na doktrini Franje Tuđmana i stvorimo novu Hrvatsku koja će se temeljiti na titoizmu i antifašizmu.

Sotonizacijom Franje Tuđmana, Domovinskoga rata i prekrajanje istine stvorit će se osnove za novu suradnju Hrvatske i Srbije. Da bi to bilo moguće, treba Hrvatska prihvatiti krivnju, treba se odreći Domovinskoga rata, treba prestati slaviti Oluju, i treba Srbima dati autonomiju i otvoriti se prema balkanskim integracijama. U tom kontekstu nije slučajno niti protuustavno širenje nadležnost predsjednika Republike Hrvatske koji stvara paradržavna tijela npr. gospodarski savjet koja bi trebala preuzeti nadležnosti Vlade, destabilizirati Vladu, oslabiti Vladu kako bi morala prihvatiti politiku stvaranja novog zajedništva sa Srbijom. Vjerojatno nisu ni slučajni strašni napadi na Jadranku Kosor kako bi se natjeralo da prihvati novo zajedništvo sa Srbijom i novu politiku Josipovića i Tadića koja izjednačava krivnju Srbije i Hrvatske, sve prebacuje na Miloševića i Tuđmana, Domovinski rat pretvaraju u prljavi dogovorni rat.

Treba do kraja osuditi Tuđmanovu politiku, izjednačiti ga s Miloševićem. Tada se izvodi zaključak; kada se krivnja podijeli, tada se stvara osnova za novu suradnju Srbije i Hrvatske i za novu balkansku politiku. Zato treba iz Božićnoga Ustava izbaciti zabrane balkanskih integracija jer Srbija više nije Miloševićeva nego je navodno proeuropska demokratska Tadićeva Srbija. Pobjeda takve politike u Hrvatskoj značila bi kraj hrvatske države i njene suverenosti, značila bi odustajanje od borbe za istinu, značila bi amnestiju velikosrpske politike, značila bi amnestiranje Srbije i njezine krivnje i prihvaćanje krivnje Hrvatske, prihvaćanje krivotvorina s nesagledivim negativnim posljedicama za budućnost hrvatskoga naroda. U takvoj situaciji očekujem i reakciju Hrvatske vlade i okupljanje svih domoljubnih snaga u suprotstavljanju navedenoj strategiji.