Malo prije predsjedničkih izbora (27. 12. 2009. i 10. 1. 2010.), umro je kandidat Ivo Sanader, koji je vjerojatno mogao još uvijek dovesti do pobjede ono što se naziva desnim centrom. Umro je politički, od bolesti koja je široj javnosti nepoznata, ali evo, nestao je sa scene i time povukao ne samo HDZ, nego i sve ono što se zove desni centar. Ustvari, taj desni centar u Hrvatskoj preživljava kao neki pojam samo na osnovi programa i filozofskoga stava onih ljudi koji su osnovali stranke toga dijela, to jest Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), Hrvatsku socijalno liberalnu stranku (HSLS) i Hrvatsku seljačku stranku (HSS). Nestali su sa scene ti ljudi, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, a iz HSS-a Novaković i Stipac, presahnuo je osnivački duh, a političke organizacije koje samo formalno održavaju početni naziv i zacrtane programe, nemaju dugoga vijeka, barem ne kao pokretači sveukupnog života svojih nacija. Prošli su izbori, imamo ono što je polovica naroda prespavala umjesto da je birala na biračkim mjestima, imamo ono što je jedan dio one druge polovice građana, odredio. Imamo samo to, a to je za jednu državu, za bilo koju državu na svijetu, zaista premalo. I u tom ozračju demokratske frustracije, već su sada na redu pripreme za parlamentarne izbore. Glasovat će se potkraj 2011., kažu jedni - oni koji smatraju mogućim da HDZ sretno izmanevrira tih dvadesetak mjeseci u Banskim dvorima i u Saboru na čelu vladajuće koalicije, ili mnogo prije, u drugoj polovici 2010. prema drugim prosudbama. Hoće li opet polovica građana prespavati izbore, zato jer desnoga centra nema, jer državotvornost tinja samo iza nekolicine kandidata koji kao osamljeni intelektualni ratnici, pod medijskom diskriminacijom, predstavljaju svoju kandidaturu samo zbog svoje savjesti?

I sada, postavlja se pitanje, hoće li ponovno HDZ doživjeti poraz, kao što ga je doživio od Ive Josipovića i Milana Bandića u ovome zadnjem sučeljavanju? Idimo dalje, u tom deformiranom scenariju, hoće li još jednom pravaši doći pred svoje sugrađane podijeljeni u četiri minorne Hrvatske stranke prava, te biti imaginarni privjesci nekih drugih opcija? A hoće li ekstremno lijeve pozicije jugoslavenstva predstavljati ponovno Vesna Pusić, pod imenom Hrvatske narodne stranke, ime koje tako lijepo i čestito zvuči?
Sva su to pitanja na koje političko, odnosno demokratsko zdravlje Hrvatske, očekuje odgovor. Za sve anomalije očekujemo „lijekove“, za tu veliku močvaru stranačke bijede, pa prema tome i ustanova, očekujemo „sanaciju“. Pa bili izbori 2010. ili 2011.
Štoviše, „sanaciju“ se priželjkuje već danas, jer ustanove i mnoga velika poduzeća, koja su još i danas pod vodstvom stranačkih ljudi, ne mogu ozbiljno raditi ako iza njih stoje strukture mutnoga profila.

Na prvom mjestu, po povijesnoj važnosti mnogi očekuju najviše od HDZ-a. Nije dovoljno pozvati na dogovor - kao što se danas radi - one neke ''otpadnike'' iz te stranke (Nenada Vidoševića, Dragana Primorca, Vesnu Škare-Ožbolt), koji su kao nezavisni kandidati pred tri mjeseca poremetili izborni nacrt. Snaga stranke ne leži u jednom tajkunu, ni u jednom znanstveniku s važnim korijenima - ali ti su korijeni samo u inozemstvu, ni u jednoj bivšoj ministrici koja se je posvetila svojoj kancelariji i ostala zaboravljena deset godina.
Snaga HDZ-a živi još uvijek u narodu, a nakon svih afera i izbacivanja i prebrojavanja i tadićevanja, narod će vjerovati samo onima koji predstavljaju pojam izvornoga HDZ-a. Oni su danas, ili na njegovoj margini, ili su izvan stranke. Možda projekt „zapadnoga Balkana“, pa tadićevanja i prebrojavanja koja su u tijeku, nekima ne dopuštaju da uoče ozbiljnost situacije i potrebu pomirenja s nacionalnom idejom iz 1989., 1991. i 1995. U tom slučaju, u slučaju da tadićevanje nadvlada, proces opstanka Hrvatske kao neovisne i demokratske države doživjet će nove potrese i iznenađenja.