Hrvatska vlada i Hrvatski sabor šute o Josipovićevoj i Pusićkinoj djelatnosti protiv vlastite domovine i njihovim lažnim optužbama. Nitko ne osporava Vesni Pusić njezino mjesto predsjednika Nacio-nalnoga odbora za suradnju s Europskom unijom tako da se mnogi pitaju čije ona tamo interese zastupa. Ali ima mno-go toga još što se ne smije prešutjeti.

Ministar pravosuđa Ivan Šimonović ode u New York. Prije toga, ne slučajno, u građenju svoje karijere dao je potporu Josipoviću također ustvrdivši da bi najbolje bilo da Hrvatska povuče tužbu za genocid protiv Srbije. Povlačenje te tužbe u potpunosti je na liniji Josipovićeve politike koju je on formulirao u Parlamentu u Bosni i Hercegovini: "Nema velikosrpske agresije, radilo se o građanskom ratu u Hrvatskoj i agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu." To je strašna krivotvorina s nesagledivim posljedicama za budućnost i Hrvatske i bosansko-hercegovačke države. I tada u općoj pomutnji i beznađu u natjecanju tko će više uhvatiti poena u samooptuživanju vlastite domovine ipak se pojavilo jedno svjetlo u tunelu, pojavio se častan čovjek i političar od kojeg se ne bi očekivalo po svom položaju da će braniti istinu o Hrvatskoj od hrvatskog predsjednika i to ne samo u Sarajevu nego i u Zagrebu. Predsjednik SDA Sulejman Tihić, dakle ključni čovjek Bošnjaka (Muslimana) kojima se lažno ispričao Josipović, odbija ispriku i ispravlja Josipovića. On skida krivnju s Hrvatske koju je lažno nametnuo Josipović i kaže: "Bilo bi puno gore u Bosni i Hercegovini da nije bilo pomoći Hrvatske." Interesantno je bilo reagiranje Josipovića. Nije se ispričao Tihiću i hrvatskome narodu, nego je pokušao Tihićeve riječi iskoristiti kao vlastitu potporu. Pitam se što rade hrvatski novinari kada to dopuštaju. Međutim, ima još toga što duboko uznemiruje jer se pokazuje da Josipovićeva politika ide krivim smjerom čak se usudim reći i protuhrvatskim.

Ovih dana izabran je Savjet za vanjske poslove predsjednika Josipovića. Ima tu različitih uglednih ljudi, pametnih i korisnih ali sve pada u vodu kada se pročita da je predsjednik savjeta Budimir Lončar. Budimir Lončar bio je ministar vanjskih poslova Jugoslavije do pada Vukovara. Bio je jedini dužnosnik iz Hrvatske koji uz Markovića nije prešao na hrvatsku stranu usprkos pozivu Tuđmanu. Podržao je vojnu intervenciju, bitno je pridonio razoružanju Hrvatske i uvođenju embarga. Pokušao je na sve načine spriječiti osamostaljenje Hrvatske i drugih republika, do zadnjeg trenutka. Hrvatska vlada (ratna Vlada) zabranila mu je da govori u ime Hrvatske. Svima nama, koji smo tada bili u borbi za samostalnu i slobodnu Hrvatsku, ostajanje Lončara i u poznim godinama kao ključnog savjetnika za vanjsku politiku dokaz je i da s novim predsjednikom Josipovićem nije nešto u redu, te da nije slučajno ono što radi sa Tadićem i ono što je napravio u Bosni u Hercegovini. Još nešto se ne smije zaboraviti. Treba dati bezuvjetnu potporu Josipoviću za poklonjenje žrtvama u Ahmićima i Križančevu Selu. Ali trebao se pokloniti i srpskim žrtvama a još više pokloniti se žrtvama komunističkih zločina i smoći snage otići na Bleiburg.

Mesićeva izjava o „opravdanosti“ ubijanja na Bleiburgu i križnim putovima je nešto najstrašnije dosad izjavljeno u civiliziranom svijetu

Ovako ispada da je licemjeran jer kaže treba se pokloniti svim žrtvama, zločin je zločin, a onda u praksi dijeli žrtve na crvene i crne i na zločine koje osuđuje i one koje ne osuđuje. Točku na i stavio je njegov prethodnik Stjepan Mesić koji opravdava ubijanje bez suda, koji opravdava masovne zločine i koji kaže da je osveta bila nužna. Strašno je da se takvi stavovi zastupaju u XXI. stoljeću u civiliziranom svijetu, koji ne idu dalje od krvne i neke druge osvete, oko za oko, zub za zub, glava za glava.

Gledamo paralelno i seriju o Titu, ona je uzburkala strasti komunista i branitelja komunističkih zločina i veličine Tita. Najradije bi je zabranili ali očito ne mogu. Sve to ponovno otvara stare ideološke borbe, borbe za novu prošlost. Krvave prošlosti se možemo riješiti i obnavljanje starih borbi samo ako smo spremni suočiti s istinom ma kako ona gorka bila. Konačno treba reći dosta, a pogotovo onima u vrhu države koji stalno iskrivljuju istinu, skrivaju zločine ili uveličavaju zločine, koji stalno navlače ili na crvenu ili na crnu stranu. Ne samo radi prošlosti nego i budućnosti konačno je došlo vrijeme da se odlučno obračunao i sa slovom U i sa crvenom zvijezdom petokrakom kao zločinačkim simbolima koji ne daju mira mnogim generacijama da u miru žive, da se poklone svim žrtvama i jedanput završe borbe za krvavu prošlost. A dok ne kažemo: Dosta političarima i predsjednicima! teško je dobiti takvu borbu. Zato sam smatrao svojom moralnom obvezom pokazati kakvu to politiku vodi hrvatski predsjednik, fini obrazovani kulturni čovjek koji tako lijepo svira glasovir.

Sjedi i gleda Boris Tadić, predsjednik Srbije, kako Milorad Dodik i drugi lažno optužuju Hrvatsku da je kriva za 700 tisuća srpskih žrtava u Jasenovcu. Zna i Dodik, ali i Tadić, ali i drugi, da to nije istina. Da je brojka žrtava uvećana za deset puta, sa oko 70 na 700 tisuća žrtava, kao da nije dovoljno strašna žrtva od 70 tisuća žrtava. A Hrvati čak Dodika biraju za najpopularnijeg čovjeka godine a Borisa Tadića, Josipović i Milanović nazivaju svojim prijateljem.