Prve vijesti o posjetu predsjednice Hrvatske vlade Jadranke Kosor Sjedinjenim Američkim Državama, nisu ohrabrujuće. Jadan ili nikakav odaziv hrvatskih iseljenika na sazvani susret s prvom damom hrvatske politike, što je razumljivo nakon poraznog sporazuma HDZ-a sa SDP-om s kojim su se dodatno skresala prava hrvatskoga korpusa izvan Republike Hrvatske. Koliko se god neistinito i uporno prikazivalo da je to bio je zahtjev Europske unije, iseljenici znadu da gotovo sve države EU-a snažno podržavaju svoju dijasporu i sugrađane izvan matične države, te da im jamče dostojna izborna prava.

Bez toplog dočeka hrvatskih iseljenika, izostao je i prijateljski gest predsjednika Baracka Obame, koji je prema iščekivanjima hrvatskoga izaslanstva trebao na trenutak izići iz obližnje odaje u kojojje razgovarao s talijanskim predsjednikom Giorgiom Napolitanom, kako bi pozdravio hrvatsku uvaženu gošću. Ništa od toga, čak ni na kraju razgovora s gospođom Jadrankom Kosor, američki podpredsjednik Joe Biden nije stao uz nju te izrekao onih nekoliko kurtoaznih rečenica koje su uobičajene u takvim zgodama.

Ništa od toga: cijela težina političkog događaja godine, kakvoga si je zamišljao Zagreb, pao je na leđa hrabre hrvatske predsjednice Vlade, koja je izvjestila hrvatsku javnost o presudnim momentima njezinog razgovora s Bidenom. Razgovor je bio zanimljiv, na neki način bio je rekopilacija svih diplomatskih izjava Bijele kuće od kada je Barack Obama predsjednik, a Biden njegov zamjenik. Iz priopćenja koje je iza zatvorenih vrata novinarima poslao Ured podpredsjednika, zanimljiva je rečenica kojom se Hrvatsku poziva na prijateljske odnose sa Srbijom, ali u istom tonu i s istim naglaskom se od Hrvatske zahtijeva davanje potpore Republici Kosovo.

Svi napori hrvatske diplomacije i naših malobrojnih lobista, nedovoljni su bili a da bi se bar neki prizor sa sastanka Kosor-Biden našao među udarnim vijestima u američkim medijima. Međutim, moguće je ipak da će se susreti naše vodeće političarke s nekim parlamentarcima, a posebice s gospođama Nancy Pelosi i Madeleine Albright, naći naknadno u komentarima poznatih američkih prijatelja o zamisli “zapadnoga Balkana”, jer je to projekt kojeg ove dvije američke političarke snažno podržavaju.

Britansko-srpski lobisti u Zagrebu

Dok su se spomenuti događaji zbivali u Washingtonu, srpski lobi u Zagrebu pobrinuo se je za to da u tisak procuri vijest o prijetećem i drskom pohodu britanskih diplomata na hrvatsko Mi-nistarstvo vanjskih poslova i europskih integracija uoči balkanske konferencije Igmanske inicijative. Radi se o onoj neojugoslavenskoj inicijativi koju su pod okriljem Beograda osnovali pred pet godina igrači lokalnoga podzemlja Mesić-Pusić-Manolić, a gdje je sada zaigrao i Ivo Josipović.

Ta konferencija će se održati u Sarajevu (29. i 30. svibnja 2010.), a odmah nakon nje, navodno s izravnim sudjelovanjem gospođe Kosor, taj “zapadni Balkan” će se službeno predstaviti Europskoj uniji kao gotova stvar i nova realnost u kojoj je Hrvatska već pokorena. Ova druga konferencija će se održati 2. i 3. lipnja također u Sarajevu uz sudjelovanje vrhuške Europske unije i visokog izaslanstva iz Moskve.

Tri britanska veleposlanika u ''regijonu'' (Blunt, ustoličen u Zagrebu, Wordsworth sa zadatkom u Beogradu i Page predstavnik u Ljubljani) svojim drskim pohodom na hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova, htjeli su prikazati da London zahtijeva da se tijekom sarajevskih zasjedanja, prihvati srpskog predsjednika Borisa Tadića kao glavnog moderatora u hrvatsko-slovenskom sporu, pa prema tome i u svim otvorenim pitanjima s kojima se Hrvatska suočava i na zapadu i na istoku! Nova srpska diktatura nad novom Jugoslavijom, počinje!?

Stoga, treba li čuditi da je uspjeh gospođe Kosor u Washingtonu bio toliko vidljiv koliko je vidljiv bio? Pa si svatko sam treba samo postaviti pitanje, što to službeni Zagreb treba još učiniti da bi nas SAD još više cijenio i pružao nam još veće povjerenje.