Srpska mafija stoluje u Hrvatskoj, a uvaženi hrvatski dužnosnik pred televizijskim kamerama nakon zadnjeg krvoprolića u Zagrebu, tumači kako je važno to što ti balkanski kriminalci, velikim dijelom bivši članovi vojnih i paravojnih jedinica koje su ubijale Hrvate u Hrvatskoj isto kao i Bošnjake i Hrvate u Bosni i Hercegovini, sada nisu ubijali Hrvate niti pripremali atentate na članove vladajuće kaste u Zagrebu. Zaista, za čestitati!

Naravno, za ubijati Hrvate bit će vremena kad ta kasta osnuje Balkansku konfederaciju, pa upravo zbog toga srbijanski mafijaši moraju štititi a ne ubijati takvu kumrovečko-požarevačku ''elitu''. Kako to da se glavni stožeri srpskih političko-kriminalnih organizacija nisu ustoličili u Crnoj Gori, Bosni, Sloveniji ili Italiji (makar i tamo djeluje stanoviti broj njihovih operativaca), nego usred srca Hrvatske, zemlje koja bi zbog iskustva nedavne povijesti, trebala braniti se od svih kriminalaca a posebice od paravojnih kriminalaca iz Srbije!? Zaštita, osobne isprave i jamstva koje su dobili, razlog su za njihovo okupljanje između Pantovčaka i Markovog trga, te u zoni njihova utjecaja. Pa čak i u slučaju kad su ti kriminalci odgovorni za umorstvo Zorana Đinđića, jedinog donekle demokratskog srpskog vladara, iskrenog pristaše EU-a i suradnje s NATO savezom.

Danas imamo srpsku mafiju koja ubija po Zagrebu, a koja je ovdje dobila svoje prebivalište i imunitet zahvaljujući proširenoj mreži lokalnih moćnika koji rade za Beograd i za Moskvu. Ti kriminalci uglavnom sudjelovali su u pokoljima nad Hrvatima za vrijeme srpske oružane agresije, a šeću s hrvatskim domovnicama i putovnicama, koje nikako nisu mogli dobiti – poradi visokog mjesta u rang listi međunarodnoga kriminala – bez znanja jedne i druge vrhuške koje su nakon 2000. godine u Zagrebu preuzele hrvatske financije, hrvatske granice, hrvatsku unutarnju politiku, hrvatsku sigurnosnu i obrambenu politiku, hrvatsku medijsku scenu, itd.

Tako smo dobili i jezovit sporazum vojne suradnje Hrvatska-Srbija (potpisan 8. lipnja 2010.), uz sudjelovanje stanara Pantovčaka koji je u Slunju navukao na sebe neku odoru ''light'' koja bi ga trebala identificirati kao zapovjednika Hrvatske vojske. Srpski ministar obrane je tom prigodom jasno kazao da Srbiju ne zanima ulazak u NATO, ali se s gospodinom Brankom Vukelićem, na dužnosti u Zagrebu, i to na čelu Ministarstva obrane, dogovarao o razmjeni hrvatskih i srpskih časnika te o zajedničkom razmatranju vojnih doktrina jedne i druge države!

Carinska unija za organizirani kriminal

Dobili smo i pregovore o carinskoj uniji sa Srbijom, a ta Unija je preduvjet za još bolji razvoj organiziranoga kriminala u Europi, preko hrvatskih granica. Bili smo i svjedoci poklonstva našega državnog poglavara čelnicima tvorevine Republike srpske (svibanj 2010.) stvorene na krvi, mučenjima i silovanjima te na izgonu stotina tisuća Hrvata i Bošnjaka. Nikad Milorad Dodik nije ni sanjao da će mu se na njegovim vratima u Banjoj Luci pojaviti Ivo Josipović s notama remek djela ''Ars Diabolis'' ispod ruke, niti da će njegova protupravna vladavina (takvom je ocjenjuje međunarodna zajednica), doživjeti od predsjednika Republike Hrvatske, ishitreni pokušaj odavanja - u ime njegovih novih ''prava i pravednosti'', legaliteta i legitimnosti za to što je uradio i radi na područjima svog entiteta.

Ne će Amerika dozvoliti...

Kad se u jednoj državi događaju najgore katastrofe, onda se šire i najveće iluzije. U prvoj Jugoslaviji, najveća je bila ona iluzija po kojoj, navodno, ''ne će Englezi i Francuzi dugo dozvoliti Aleksandrovu strahovladu nad Hrvatima''. Tijekom Titovih zločina nakon Drugoga svjetskog rata, širila se je floskula prema kojoj ''ne će Saveznici dopustiti da komunisti zavladaju cijelom Jugoslavijom'' i mjesecima se je očekivalo angloameričko iskrcavanje u Dalmaciji. To je čak, pred samim pogubljenjem, vjerovao i onaj dobar i okrutan poznavatelj britanske mreže na Jadranu, Draža Mihailović.
Takve floskule plod su individualnog i općeg očaja, ali također i psihološke akcije neprijatelja, koji sve do trenutka uništenja ljudi i naroda nastoji onesposobiti obrambene mehanizme svojih žrtava.

Tako i danas, Hrvate se zavarava time da se stanovite osobe odgovorne za vladanje u našoj zemlji, nalaze pod izravnim utjecajem Sjedinjenih Američkih Država i gospođe Angele Merkel, a da ti svjetski čimbenici ne će dozvoliti u Hrvatskoj novu strahovladu niti obnovu Jugoslavije, kakav god bio njezin pravni oblik. Međutim, ne treba se uzdati u neku buduću pasivizaciju Beograda, kumrovečke mreže ili Požarevca.

Ne treba se uzdati u nesposobnost nove udbaške škole koja djeluje u Hrvatskoj, ili u posebnu brigu Berlina i Washingtona za Hrvate koji su predali puni nadzor nad sobom, bilo vlastitim bilo stranim jugonostalgičarima, jer je to zaista još jedan izraz naivnosti ogromnoga broja Hrvata. Većina građana uspavana je nogometnim aferama, biranjem zvijezda, stvaranjem bučnih afera koje ruše ministre i direktore. Trenutačno su zaslijepljeni iluzijom da se ništa opasnoga ne događa. A poznato je da se od iluzija ne živi. S iluzijama se neko vrijeme može živjeti, da bi se s njima ubrzo i pogibalo.