Svaki hrvatski političar usprkos svih svojih znanja i kvaliteta, ma što govorio i radio, ako ljubavi za hrvatski narod nema samo je "cimbal što ječi" i "mjed što zveči". Treći hrvatski predsjednik mnogo "ječi" i "zveči" i poduzima brojne inicijative s velikim pretenzijama. Mnogi u njegovim inicijativama vide povijesni zaokret, podržavaju te inicijative i od njih puno očekuju. I on sam uvjeren je da svojim inicijativama mijenja povijest i sve stavlja na svoje mjesto. Navest ću te najvažnije inicijative.

Govor žaljenja i isprike u bosansko-hercegovačkom parlamentu. Poklon žrtvama svih strana u Ahmićima (muslimanskim žrtvama), u Križančevu Selu (hrvatskim žrtvama), u Sijekovcu (srpskim žrtvama) i u Teznom i Bleiburgu (kako sam kaže žrtvama antifašizma).
Posjet Republici srpskoj i svečana večera u Dodikovim dvorima uz prijateljsko muziciranje na glasoviru.
Prijateljevanje s Borisom Tadićem i inicijativa da uzajamno Hrvatska i Srbija povuku tužbe za genocid.
Osuda koncerta za Gotovinu i hrvatske generale.

Preambiciozni početnik

Sve te inicijative dio su njegove cjelovite politike uplitanja u hrvatsku povijest i pokušaj da se nametne kao neprikosnoveni sudac koji određuje i presuđuje što je istina a što je laž. Mnogo je napisano o tim inicijativama, mnogo je žestoke kritike i osporavanja tih inicijativa ali i podrške. S obzirom da se radi o dovoljno poteza da bi se mogla ocijeniti strategija, ciljevi takvih poteza i politike, pokušat ću iznijeti svoje mišljenje o toj strategiji.

Prvo se može konstatirati da su ambicije predsjednika Josipovića velike, odnosno da je on uvjeren da će postati odnosno da je već postao povijesna ličnost koja ima snage da utvrdi istinu o hrvatskoj prošlosti, o raspadu Jugoslavije, ratovima i stvaranju novih država, a posebno Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Drugo, prihvaća hrvatsku krivnju i za ono za što Hrvatska nije kriva, prihvaća podjelu krivnje kako bi otvorio prostor za novu suradnju u regiji, odnosno na području bivše Jugoslavije. On je svjestan da međunarodna zajednica podržava takvu politiku. Zato je spreman povući tužbu protiv Srbije i na taj način prihvatiti krivotvorinu da se radilo o građanskom ratu, etničkom sukobu s podijeljenom krivnjom a ne o velikosrpskoj agresiji i zločinu. Osim toga on prihvaća Tadićevu tezu da krivnju za prošlost treba prebaciti ne samo na Miloševića, nego i na Tuđmana kojih više nema kako bi njih dvojica kao, navodno, proeuropski i demokratski političari otvorili prostor za novo zajedništvo.

Da bi se amnestirala Srbija od agresije, da bi se podijelila krivnja, Josipović u Sarajevu optužuje hrvatsku politiku 90-ih godina za veliko zlo i zločine koji su se dogodili u Bosni i Hercegovini. U tome je toliko pretjerao da je čak i Sulejman Tihić smatrao svojom obvezom da kaže kako bi bez Hrvatske i njezine pomoći u BiH bilo mnogo gore.

Treće, u svojoj politici isprike i klanjanja žrtvama i žaljenja za zločine dosta neporezno, možda i u dobrim namjerama, počinio je velike grješke. Ljudski je i humano pokloniti se svim žrtvama pa i žrtvama agresora i protivnika. Ali pri tome se mora biti dosljedan i jasan kako se to žaljenje ne bi moglo zloupotrijebiti. Očito da Josipović ne daje na isti način pijetet žrtvama, da on ima različite kriterije i da jednako ne vrjednuje i ne osuđuje sve zločine.

Ne mogu se buketom cvijeća amnestirati golemi zločini

Prilikom posjeta Teznom i Bleiburgu nije govorio o komunističkim zločinima, o masovnim likvidacijama, nego je govorio o tragediji čime je na neki način amnestirao komunističke zločine. Vodio je sa sobom i ljude koji su očito iskoristili priliku da dobiju prostor da nadoliju ulje na vatru i optuže komemoraciju na Bleiburgu za pokušaje obnove ustaštva. Posebno su problematične njegove izjave da njegovim posjetom, što se tiče hrvatske politike, prestao Drugi svjetski rat, da se time zatvara jedan dio hrvatske povijesti i da se sada možemo prepustiti budućnosti.

Ne može se buketom cvijeća amnestirati golemi zločini i smatrati da je polaganje kitice cvijeća dovoljna satisfakcija žrtvama, da ne treba istraživati i osuđivati zločine jer je to bila samo tragedija, tamna strana koju treba zaboraviti. Takva stajališta su opasna tim više što su antifašističke udruge i njegov posjet iskoristile za negiranje komunističkih zločina te još jedanput pokazale da ne žele na istini pomirbu hrvatskoga naroda što je pretpostavka za njegovu budućnost.

Želio sam ukazati na cjelinu Josipovićeve politike da bi se razumjelo zašto smatram da je legalizacija i legitimiranje Republike srpske najgori dio te politike. Odlazak Josipovića u Dodikove dvore, gdje se u prijateljskoj atmosferi muziciralo bez obzira na namjere, objektivno znači nastavak politike izdaje Hrvata iz Bosanske Posavine.

Trebalo bi pročitati knjigu Jerka Zovaka

Hrvati iz Bosanske Posavine, uz Hrvate iz Vukovara, najveće su žrtve velikosrpske agresije. I žrtva izdaje hrvatske politike koja se ne mijenja nego koja i danas trguje na štetu vitalnih interesa hrvatskog naroda koji je istjeran iz Bosne i Hercegovine. Prije nekoliko mjeseci Jerko Zovak, pripadnik čuvene 108. brigade koja se borila u Bosanskoj Posavini izdao je knjigu, monografiju "Rat u Bosanskoj Posavini". U toj knjizi se nalaze mnogi dokumenti i podatci koji otkrivaju istinu o izdajničkoj hrvatskoj politici u kojoj su žrtvovani Hrvati iz Bosanske Posavine.

Ta knjiga je satisfakcija, moralno važna za Hrvate iz Bosanske Posavine jer u njoj je general Petar Stipetić priznao da je u službenom izvješću o uzrocima gubitka Bosanske Posavine lažno optužio da je kriva samovolja zapovjedništva 108. i 3A brigade Hrvatske vojske i 101. brigade HVO-a. General Stipetić prihvaća argumente Jerka Zovaka koji utvrđuje da je za gubitak Bosanske Posavine kriva hrvatska državna politika.

Strašne su činjenice o sudbini Hrvata iz Bosanske Posavine. Kako piše Jerko Zovak "preko dvjesto tisuća ljudi ostalo je bez doma ali i bez domovine. Domovine koja bi im izgubljeni dom i 'svjetliju budućnost' osigurala stalnom i učinkovitom skrbi". Zovak navodi da je oko dvije tisuće Posavljaka izgubilo život a da je pet puta više ranjeno i konstatira: "i sve to uzalud". Zato se s pravom postavlja pitanje kako je moguće legalizirati takvu zločinačku tvorevinu jer nema nikakve dvojbe da je posjet Josipovića krupan doprinos legalizaciji Republike srpske i novoj izdaji Posavljaka.

Međunarodna zajednica vodi ciničnu politiku, s jedne strane sudi se u Den Haagu Radovanu Karadžiću, arhitektu Republike srpske kao države utemeljene na zločinu i etničkom čišćenju, a s druge strane taj projekt se legalizira. Pozivi Dodika i drugih Hrvatima da se vrate su licemjerni jer Hrvati se ne žele vratiti u Republiku srpsku, nego se žele vratiti u Bosnu i Hercegovinu.

Ni drugi hrvatski političari ne nude alternativnu politiku, nego podržavaju Josipovića i prihvaćaju reviziju povijesti na štetu hrvatskoga naroda. Legaliziranje Republike srpske, odnosno cementiranjem postojeća dva entiteta, stvara se nova "Huda Jama" u koju će biti Hrvati simbolično rečeno živi zakopani, to je projekt gašenja Hrvata kao političkoga suvremenog naroda u Bosni i Hercegovini. Istodobno se smanjuju prava glasa Hrvata i prihvaća se trgovina s Amerikancima i Rusima na štetu Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

Licemjerno suđenje Radovanu Karadžiću

Zbog svega toga nije slučajno što se sjajno dokumentirana knjiga Jerka Zovaka prešućuje jer u njoj ima toliko podataka o junaštvu i žrtvama Hrvata iz Bosanske Posavine, koji optužuju ne samo bivšu hrvatsku politiku nego i sadašnju za izdaju interesa Hrvata iz Bosanske Posavine, za olako trgovanje njihovom sudbinom radi postizanja određenih koristi za vladajuće hrvatske elite, bivše i sadašnje.

Piše o tome Jerko Zovak: "Budući da u bosanskohercegovačkom ratu nije pobijedilo dobro nego zlo, budući zlo ima rušilački a ne graditeljski nagon, ni Bosni i Hercegovini se ne piše dobro ako se ne porazi zlo".

Kad se vidi što se sprema Bosni i Hercegovini, kako se s interesima Hrvata u BiH trguju Amerikanci i Rusi, kada se zna da živimo u licemjernom svijetu u kojem se istodobno sudi zločinačkom projektu Radovana Karadžića da bi ga se u praksi legaliziralo, mora se tražiti od hrvatske politike da ni na koji način ne smije prihvaćati legalizaciju Republike srpske, jer to znači da će trajno Hrvati iz Posavine ostati bez doma i domovine, da će se nagraditi agresor i da će se zaboraviti hrvatski junaci koji su uzalud položili svoje živote.

Mi ne možemo nametnuti kao narod svoje interese velikim silama, ali možemo i moramo braniti istinu i naše nacionalne interese. A oni se mogu obraniti samo istinom i slogom koja će se izgrađivati na istini.