Teško. Polako. S mnogo nepovjerenja, i za sada bez jednog nedvojbenog snažnog lidera, ali, ipak, demokratski i nacionalni dio hrvatskoga građanstva napreduje prema svojoj političkoj i predizbornoj slozi. Ako je išta hrvatski narod naučio od nedavne povijesti to je da jedino hrvatska sloga može spasiti neovisnu državu, demokratske slobode, ljudska prava, a s njima i svakoga pojedinca, te postojeće brojne zajednice Hrvatau inozemstvu.

Ruku pod ruku Pupovac i HDZ

Proslavili smo na samom početku ovoga mjeseca srpnja prvu godišnjicu defenestracije vrloga glumca Ive Sanadera, a prisjetili smo se i toga da je njegovim ukazom na njegovo mjesto došla Jadranka Kosor. Hvala Bogu, država je još tu, demokratske slobode (osim unutarstranačke demokracije te neovisnosti medija) uglavnom su na snazi.

Isto tako, u Hrvatskome saboru nije prošao projekt stvaranja nadmoćne i paradržavne ''Zajednice srpskih općina'' (neke vrste obnove ratne Srpske krajine). Makar je to bio zajednički pokušaj potkopavanja Republike Hrvatske kojeg su podmetnuli u naš Parlament srpska stranka Milorada Pupovca i vrhuška njezinoga izopačenog partnera, HDZ-a.

Na drugom planu, na ulicama i trgovima zaorio se je također ovih dana glas naroda zahtjevom o plebiscitu koji bi trebao srušiti projekt novog Zakon o radu. Pod gotovo nemogućim tehničkim uvjetima, sindikati – koji su se razumno ujedinili nakon godina ludih svađa – skupili su nevjerojatno visok broj potpisa građana koji time brane minimalne uvjete za svoj pristojan život. Preko 800.000 ljudi zauzelo se je potpisom za obranu dostojanstva rada.

Sloga je moguća

Dakle, može se i danas postići sloga: evo, čak u današnje vrijeme kad se mito nudi čelnicima raznih grupacija u društvu, samo kako bi razdor bio politička i sindikalna zabetonirana stvarnost. Može i odlična organizacija otvoriti put građanskim pravima, unatoč birokracije koja nastoji stvoriti uvjete za očaj poštenih ljudi. Može i socijalna dinamika građana, u ovim vremenima kada se nastoji preko medija i plaćenih političara demoralizirati hrvatski narod na svim poljima, pokazati društvenu zrelost Hrvata.

Jer, ako su se građani mogli pokrenuti u obranu svojih radnih mjesta, onda se mogu pokrenuti i na širokom političkom terenu, gdje se istodobno rješava pitanje radnih mjesta ali i školstva, zdravstva, slobode i istinitosti u medijima, građanske sigurnosti, zaštite preostalih državnih dobara, odnosa sa stranim državama, itd.

Sve glumac do glumca

Stjepan Mesić i Ivica Račan su između 2000. i 2004. protiv svoje volje uspjeli ojačati hrvatsku samosvijest svojom navalom na suverenost, na istinu i na suživot. Na sve povijesne istine. Na dostojanstvo branitelja. Na dignitet svega što je u našoj državi održavalo državnost, kršćanstvo i sigurnost. Prvi od njih dvoje bio je agresivan i boležljivo egocentričan, nekulturan, kao što je to i danas u mirovini, a drugi je bio mudar i taktičan: ali narod je prepoznao i jednoga i drugoga.

Reagirao je na njihovu jugoslavensku politiku, na njihov revanšizam, i dobro je obranio dostojanstvo Domovinskoga rata i mnoga od ugroženih nacionalnih prava. Onda je došao Sanader, koji je djelovao kao krtica, rasturio je iznutra HDZ sa svojom četom ulizica i sa širenjem korupcije. On je osobno i javno priznao da je država ''u banani'', malo prije nego što su ga njegovi mentori po naglom postupku smijenili. Za svoje vladavine medije je bacio u bezizglednu ovisnost, a razvodnio je i okosnicu hrvatske slobode, to jest unio je razdor u redove hrvatskih branitelja.

Danas opet, nakon dolaska na vlast Ive Josipovića, ali i poradi nasrtaja koalicije Kosor-Pupovac, u građanstvu se budi spoznaja da je sve u pitanju, od osobne slobode do neovisnosti države. Od opstanka obitelji kao životnoga čistog habitata za svakog pojedinca, do obrazovanja, mirovina, zdravstva, mjesečnih primanja za čestit rad. Od zakonskih odredbi, do mogućnosti iskrenih socijalnih i gospodarskih pregovora, u kojima bi jedna i druga strana, i sve strane koliko ih bilo, uskladile prava pojedinih skupina s općim interesima i državnim mogućnostima.

Gospodarski projekti padaju, a gospodarski antiprojekt Družba-Adria je na stolu. Što to Rusija nudi Hrvatskoj; čega i komu to ona u Zagrebu nudi tako i toliko slasnoga, da se zanemaruju osnovni stavovi prisebnosti koje svaka država zapadnjačkog opredjeljenja treba očuvati. Javnost je uvjerena da može na političkoj pozornici prepoznati krivce za recesijsku krizu. Izazovno nasmiješeni ili mrko prijeteći, sretni su sa svojim fiktivnim biografijama; nedostupni, a vidljivi su na svim ekranima i u svim pozama, bez vremena za ozbiljne projekte.

Naši vrli „uglednici“

Uvijek su prezauzeti s toliko važnim poslovima da im ti poslovi sprječavaju rješavanje bitnih problema države. Nemaju vremena ni za one rijetke ozbiljne svoje suradnike koji im imaju što reći. Nemaju vremena ni za strane uglednike, osim ako dolaze iz Rusije ili Srbije, ili ako prenose ucjene iz Bruxellesa. A te ucjene su u većini slučajeva izmišljene u samom Zagrebu ili u Beogradu: jedino što im treba da postanu tobožnjim ''diktatom'' Unije jest da ih donese u Hrvatsku neki stari ili novi Bildt ili Swoboda, koji će to na veoma svečan način učiniti. Ne kako bi napravili uslugu Europskoj uniji, nego Internacionali u koju su učlanjeni.

U Grčkoj demonstranti očajnici, anarhisti ili ekstremni desničari i ljevičari svake večeri pune ulice uz poklik ''spalite Parlament, spalite Maximos'', to jest vladinu palaču. U Hrvatskoj su ustanove toliko potkopane čudnim garniturama, da ih na sreću nitko ne želi spaliti, pa niti oni najluđi. Jedino čekaju da one zamru, jer više ne odgovaraju nacionalnim interesima Hrvata, a nisu posebno zanimljive ni NATO-u ni Europskoj uniji.

O prijevremenim izborima danas u Hrvatskoj govore najviše oni koji žele još goru lijevu radikalizaciju u državnom ustrojstvu. Nasuprot tome, Hrvati žele da se stvori djelotvorno jedinstvo oko hrvatskih najboljih ideja i najboljih ljudi. Ima ih u sustavu, ima ih na margini sustava. Danas se već okupljaju i rade. Ima ih mnogo. Bit će ih sve više i dokazat će da ovaj narod nije propao u blatištu lažnih vođa.