U suvremenom svijetu na globalnoj razini sukobljavaju se sve žešće dva sustava vrijednosti - ateistički i teistički u različitim opcijama, a u našoj zapadnoj civilizaciji ateistički liberalizam kao osuvremenjeni Nietzscheizam i nihilizam i kršćanski sustav vrijednosti.

Sve više u našoj zapadnoj civilizaciji kao smisao i cilj života ističe se veličanje tjelesnosti spolnosti, strasti, hedonizam i egoizam svih vrsti a sloboda se sve više pogrješno tretira kao pravo ostvarivanje svojih strasti, požuda i egoizama. U takvom sustavu nestaje morala i moralnih vrijednosti, nestaju ideali i čovjek se sve više pretvara u prirodno neduhovno egoistično biće čiji je život bez smisla.

Takvom svijetu bez Boga i ideala, svijetu negiranja duhovnosti i religioznosti najveći je neprijatelj kršćanstvo utemeljeno na ljubavi. Zato je kršćanstvo na najvećem udaru, na stotine načina ga se želi diskreditirati i gurnuti s društvene scene te mu osporiti istinitost i svaku vrijednost. Čak bi se moglo i reći da je u zapadnoj civilizaciji pobijedio Nietzscheov nihilizam, doduše razvodnjen, ublažen ali ništa manje otrovan.

Nietzscheov nihilizam je temelj suvremenoga ateističkog liberalizma

Nietzsche je tražio uništenje kršćanstva. On je tvrdio da je Bog u kršćanstvu jedan od najiskvarenijih pojmova koji je ikad došao na zemlju. Nadalje, Nietzsche tvrdi da kršćani "nisu znali drukčije ljubiti svoga Boga nego tako da su čovjeka pribili na križ". Nietzsche optužuje kršćanstvo zbog preziranja tijela, te piše: "posve i do kraja sam tijelo i ništa osim toga, a duša je samo riječ za nešto na tijelu."

"Treba voljeti sebe i svoje tijelo a ne patiti zbog bližnjega", temeljna je poruka Nietzschea koja se realizira u suvremenome globaliziranom svijetu u kojem je novac novi bog. Dakle, Nietzscheov nihilizam je temelj suvremenoga ateističkog liberalizma, ostvaruju se Nietzscheove prognoze da će nihilizam pobijediti u XXI. stoljeću. Prihvaćena je u Europskoj uniji Nietzscheova filozofija i njegov stav da se kršćanstvo ogriješilo o život, odnosno da je moral kršćanstva "kapitalno zlodjelo nad životom".

Odbacuju se kršćanski temelji u Europskoj uniji. Kršćanstvo je na udaru i proglašeno je najvećim neprijateljem razvoja i ostvarivanja sretne budućnosti. Posebno se optužuje kršćanstvo da ono propagira negiranje života, putenosti i spolnosti, da život proglašava patnjom, mukom, da negiranje tjelesnosti i spolnosti utvrđuje kao nužnu propusnicu za raj. Posebno se napadaju kršćanski stavovi o obitelji i odnosima muškarca i žene, odnosno kršćanstvo kao sustav vrijednosti utemeljen na ljubavi.

Cijela ateistička kritika kršćanstva temelji se na lažnom opisivanju biti kršćanstva, na lažnom opisivanju kršćanstva koje je bitno različito od kršćanstva Isusa Krista te se onda raskrinkava kršćanstvo kako su ga oni opisali. Dakle, nije istina da kršćanstvo osporava život, sreću i ljubav, da je kršćanstvo protiv erosa, da je kršćanstvo asketizam i protivnik života, da je, kako piše Nietzsche, "kapitalno zlodjelo nad životom".

Dakle, danas se na stotine načina raskrinkava lažno kršćanstvo, kršćanstvo kako ga vide ateisti koje nema nikakve sličnosti s kršćanstvom Isusa Krista, sa Starim i Novim zavjetom i Isusovim objavama. Kada bi kršćanstvo zaista bilo takvo kako ga je opisao Nietzsche, onda bi ga trebalo uništiti.

Biblija i Isusove objave nemaju nikakve sličnosti s Nietzscheom

Kada bi zaista Bog bio onakav kako ga opisuje Nietzsche, ili drugi ateisti, kada bi kršćanstvo bilo neprijateljstvo prema životu, onda bi trebalo negirati takva Boga. Kada bi Kraljevstvo Nebesko imalo za cilj da se obezvrijedi život čovjeka na ovome svijetu, kako to tvrde ateisti, tada bi trebalo odustati od takva kršćanstva. Kada bi besmrtnost duša bila izmišljena samo zato da bi se preziralo tijelo, da bi se normalan život učinio grješnim, onda bi trebalo odustati od takva kršćanstva.

Kada bi pojam grijeha, kako ateistički kritičari lažno tvrde, bio način optuživanja normalnog života čovjeka, onda bi zaista trebalo odustati od takva kršćanstva. Kada bi kršćanstvo bilo samo zastupanje slabih, bolesnih, nemoralnih, a protiv onih koji vjeruju u radost života i smisao života, onda bi trebalo od takva kršćanstva odustati.

Kršćanstvo Isusa Krista jest kršćanstvo ljubavi. Biblija i Isusove objave nemaju nikakve sličnosti s Nietzscheovom koncepcijom i drugim koncepcijama kršćanstva, koje su u odnosu na izvorno kršćanstvo potpune krivotvorine. Dakle, Nietzsche kršćanstvo prikazuje suprotno Isusovim objavama, suprotno Evanđelju, i onda na temelju takve lažne slike kršćanstva razornim argumentima ismijava i sotonizira zapravo kršćanstvo kakvo je on izmislio, a ne kršćanstvo Isusa Krista.

Najviše se napada kršćanstvo zbog toga što brani obitelj i brak kao zajednicu ljubavi muškarca i žene, što ne prihvaća istospolne brakove i pravo tih brakova na usvajanje djece. Nije točno da kršćanstvo negira život, putenost i spolnost, da ne postoji kršćanski eros. Jedan od temelja kršćanstva je ljubav kao sjedinjenje muškarca i žene, kao sjedinjenje dva razdvojena dijela ljudske cjelovitosti.

Nebeska i rodovska ljubav

Kršćansku koncepciju ljubavi još prije Krista naslutio je i formulirao veliki grčki filozof Platon. On je u mitološkoj formi izložio koncepciju da je spolnost težnja da se razdvojene polovine muška i ženska spoje u cjelovitu ličnost. Dakle, i prije Krista Platon je genijalno naslutio da je ljubav neprekidna žudnja da se dvije polovine, muška i ženska, ponovno spoje u cjelovitog čovjeka.

Kasnije je čuveni psiholog Jung to izrazio pojmovima anima i animus, tvrdeći da svaki čovjek u svojoj podsvijesti ima sliku idealne žene, svoje anime koju traži i s kojom se želi spojiti, odnosno da svaka žena ima svoga animusa kojeg traži i s kojim se želi spojiti. Platon je naslutio kršćanski eros, tajnovitost i misterij ljubavi, romantizam koji je nakon Krista najbolje opisao ruski filozof Vladimir Solovljev u svom djelu "Smisao ljubavi".

Solovljev razlikuje nebesku i rodovsku ljubav. Nebesku i zemaljsku Afroditu, tvrdeći da nebeska ljubav vodi besmrtnosti, vječnoj ljubavi, a zemaljska Afrodita prirodnoj, tjelesnoj, zemaljskoj ljubavi. Za njega je rodovska ljubav posljedica prirodne nužnosti, a nebeska ljubav je ljubav prema Bogu. Ljubav prema Bogu je put besmrtnosti, a rodovska ljubav, tjelesna ljubav i nagon za rađanje je ostvarivanje besmrtnosti roda, vrste.

Kroz nebesku ljubav čovjek ostvaruje besmrtnost, a kroz rodovsku ljubav, nagonsku ljubav i strast čovjek gubi individualnost ali osigurava besmrtnost vrste, vraćanje i obnavljanje nesavršenih ljudskih bića. Dakle, rodovska ljubav kroz život vrste ne pobjeđuje smrt individue, donosi prividnu besmrtnost kroz vječno umiranje i rađanje. Zato je stari filozof Heraklit ispravno konstatirao da su Had i Dioniz jedno te isto božanstvo, odnosno da su rađanje i smrt pojave iste prirode.

Kršćanstvo nije protiv života

Dakle, kršćanstvo razlikuje nebesku i zemaljsku Afroditu, nebesku i zemaljsku ljubav ali kršćanstvo ne negira zemaljsku ljubav, dapače, ono ljubavi muškarca i žene i braku u kojem se stvaraju nova ljudska bića na temelju ljubavi daje najveću važnost. Dakle, kršćanstvo nije protiv života, protiv radosti života, protiv veselja, protiv sreće čovjeka, kršćanstvo ne svodi život na asketizam i patnju.

Upravo je obrnuto, kršćanstvo se temelji na ljubavi kao načelu iznad svih načela, kršćanstvo propagira biofiliju - ljubav prema životu, ono se suprotstavlja nekrofiliji, negiranju života i smislu života. Ali kršćanstvo ne može prihvatiti koncepcije koje umjesto braka muškarca i žene, čiji je cilj sjedinjenje u novim ljudskim bićima, njihovoj djeci, teže zamijeniti brak muškarca i žene brakom istih spolova u kojem se ljubav svodi samo na strast i zadovoljavanje spolnog nagona što je uvrjeda i ponižavanje čovjeka i svođenje čovjeka samo na nagonsku razinu.

Obitelj je osnovno sredstvo ostvarivanja čovjeka kao čovjeka ljubavi i osposobljavanje čovjeka za ljubav. Svaki seksualni čin bez ljubavi, u kojem je cilj samo zadovoljavanje golih strasti i nagona, svodi se na razvrat. Kršćanstvo se suprotstavlja svođenju spolnosti na nagon i razvrat i negiranje ljubavi kao temelja odnosa između muškarca i žene.