Početkom studenoga 2003. boravio je u Zagrebu tadašnji direktor londonskoga Chatham Housea – Kraljevskoga instituta za međunarodne odnose, Victor Bulmer-Thomas, koji je izjavio da Hrvatska nikako ne može ući u Europsku uniju prije 2012. Pred tih gotovo sedam punih godina, službene bajke vladajućeg SDP-a i HNS-a govorile su o punom članstvu Hrvatske u 2006. godini, a oporbenjak Ivo Sanader govorio je o ulasku u 2008., naravno samo zbog njegove političke sposobnosti, koja će se iskazati njegovim ulazom u Banske dvore.

Nakon vladavine političara iz tabora marksističke ljevice, koja je Hrvatsku razarala od smrti dr. Franje Tuđmana pa do početka 2004., te nakon preko pet godina vladavine Sanadera, lažnoga lumena desnog centra koji je upotpunio marksistički razarački zadatak, Hrvatska stoji – što se prijma u Uniju tiče – tamo gdje ju je spomenuti britanski politolog zatekao. Istina, poglavlja se otvaraju, zatvaraju, pljušte šuplje pohvale i najave, potpisuju se mutni sporazumi na račun Savudrije i opasni ustupci se čine Beogradu sve pod krinkom ulaska u EU, ali u europskim prijestolnicama prevladava jasna slika o Hrvatskoj kao o državi koja je vremenski još jako daleko od te zajednice država.

Kad već Srbija ne će prema EU-u, Hrvatska će ići prema Srbiji

Malo tko je 2003. pridao dovoljnu pozornost ostatku Bulmer-Thomasove izjave. U tom drugom dijelu stoji da se o prijmu Hrvatske, u EU raspravlja ''iza zatvorenih vrata'', pa da nije vjerojatno da će naša država biti primljena kao suverena država nego u sklopu zapadnog Balkana. A stvaranje te konfederalne i multinacionalne jedinice ''zavisi o unutarnjem stanju u Srbiji'', rekao je naš uvaženi gost.

Istinska analiza stanja u Srbiji, dakle ne ona analiza koja proizlazi iz spretnoga agitpropa Jutarnjega lista, RTL-a i Nove TV, govori o tome da je ta susjedna država apsolutno nespremna za ulazak u Uniju i da se ona ne će moći prilagoditi njezinim standardima barem do 2018. Štoviše, bez svestrane potpore koju Moskva pruža Srbiji, tamošnje strukture bi se urušile. Naravno, ta vanjska pomoć svakako obvezuje na reciprocitet beogradskih ''elita'', pa će se ti sporazumi i obveze kad-tad odraziti na cijeli ''region''.

Međutim, analiza stanja u Hrvatskoj, govori o jednom potpuno suprotnom procesu: naša država je ta koja postaje sve bliskija srpskoj političkoj i društvenoj razini, pa se tako mi približavamo onom stanju u kojem lutaju naši susjedi, kako bi što lakše mogli „pasti“ u zapadni Balkan.

Izumitelji novih ratnih pustolovina

Što se tiče Europske unije, ni Chatham Houseu ni Bruxellesu nije ni najmanje stalo do toga da buduća eventualna Balkanska konfederacija postane punopravna članica. Ona bi upravo mogla postati poprištem novih ratova. Povezanih teritorijalno sa za sada lokaliziranim sporovima na Kavkazu. Dapače, prema potezima britanskoga premijera Davida Camerona, koje u Foreign Officeu tumače veoma realistički, vidljivo je da je jedini cilj dominantnih sila unutar Unije stvaranje toga navodnog zapadnog Balkana, koji bi se trebao usko povezati s Turskom.

Tursku se ne može prihvatiti u EU jer to ne žele ni Njemačka, ni Francuska, ni Nizozemska, a niti Velika Britanija unatoč verbalnog poigravanja engleskoga premijera. Međutim, i te zemlje su svjesne da moraju Tursku podmiriti i zadržati je kao prijateljsku silu. Dakle, vezati ju uz jedan nestabilni zapadni Balkan. Takav balkansko-maloazijski konglomerat pretvorio bi se u neku služinsku depandansu EU-a, koja bi dobila stanovite trgovačke povlastice.

U tom konglomeratu Hrvatska i Hrvati u BiH ne bi mogli opstati čak ni kao etnička jedinica s vlastitom kulturom i vjerom, tradicijama i autonomijom. Hrvatska bi bila jedina katolička država unutar još jednoga velikog geopolitičkog apsurda, osuđena da bude izbrisana s lica zemlje kroz dvadeset ili maksimalno pedeset godina.

Od balkanske mafije do balkanske konfederacije

Glavni pokretač balkanizacije Hrvatske, od 2000. pa do danas jest ''mafizacija'' i ustrojenje marginalaca koji postoje unutar RH (a takvi postoje unutar svih država svijeta). Stvorile su se tako snažne regionalne mreže povezane sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Bugarskom, u sklopu operacija kojima je predvodio Mesićev i Manolićev Pantovčak. Na žalost, cijeli tim koji se je tamo instalirao s Mesićem, malo se je promijenio do dana današnjega. Dapače, proširio se je.

Na drugoj strani, korupcionistička praksa vladavine Ive Sanadera bila je sličnija modelu zapadnjačkih udruženja prevaranata visokoga stila, praksi lopovluka u rukavicama, bez ideoloških ciljeva. Ali, na djelu, ta je praksa potkopala moral i duhovno stanje našega naroda, uništavala je gospodarstvo Republike Hrvatske te se razvijala u stalnom kompromisu s Mesićevim i Manolićevim strukturama. Odnosno, pogodovala je balkanizaciji Hrvatske te je podređivala suverenitet, raznim stranim interesima.

U skladu s time, morala je ta Sanaderova politika održavati kult komunističkih navika, a uništavati ljude i grupacije koje znadu i žele izgraditi moralnim poslovanjem nacionalni prosperitet te očuvati neovisnost RH.

Ako sada dođe do procesuiranja Ive Sanadera, za nadati se je da će hrvatsko pravosuđe odraditi svoj posao dostojanstveno, jer će agitprop nastojati iz postupka uraditi politički cirkus, po uzoru starih komunističkih skandala. Nastojat će zadati njime udarac ugledu Hrvatske, manevrirati da postupak bude dugotrajan, pun smicalica, pretjerivanja i dodatnih afera.

U Hrvatskoj podmukli građanski rat

Magnus Enzensberger je nakon završetka Hladnoga rata, objavio je nekoliko eseja o novim postupcima mračnjačkih i nasilničkih organizacija na Zapadu. U tim svojim djelima napisao je autor da su u svijetu dotadašnji teroristi i gerilci smatrali potrebitim opravdavati svoje akcije proglasima, pamfletima, svojevrsnim pedantnim katekizmima i ispovijestima. Svoja nasilja su nastojali ideološki posvetiti, a u nekim slučajevima je takav tip opravdavanja čak i bio iskren, jer su te pijune njihovi instruktori uvjeravali da čine nešto što će se dokazati ispravnim.

Međutim, današnjim kriminalcima se takvi pokušaji mistificiranja čine suvišni. Uopće nisu uvjereni da rade nešto uzvišeno, smatrao je Enzensberger, pred ovom novom vrstom nasilnika koji su ušli u akciju s revolucionarnim zadatcima. Dovoljno im je ponavljati nekoliko fraza, skrivati se iza uzvišene ali šuplje retorike te paranoično optuživati sve one koji im se ne priključuju da su protivnici demokracije, neprijatelji ljudskih prava, europejskih vrijednosti, itd.

Kada je pred nekoliko mjeseci Hans Magnus Enzensberger primio nagradu Sonning, u Kopenhagenu, za svoj doprinos europskoj kulturi, oštro je kritizirao diktatorske i samouništavajuće postupke Europske unije, te medijske monopole. Drugim riječima, u novome građanskom ratu razaračima je jedino važno postići uništenje svih protivnika njihovih organizacije.

Pri tome, ako ne želimo koristiti izraz ''pranje mozga'', moramo konstatirati da oni provode nasilnu ''izmjenu načina razmišljanja''. Razmišljanja o Bogu (stvaranjem ne-božanstava), o obitelji (stvaranjem suprotnosti prirodne obitelji), o pravdi i nekoj novoj josipovićevskoj pravednosti, o domovini ili o balkanskom mesićevskom identitetu, o etici u poslovanju ili o kriminalnom profiterstvu, itd.

U Hrvatskoj se ne radi se o transformaciji nego o uništenju. Ustvari radi se o molekularnom građanskom ratu, koji se događa već i u nekim drugim državama Europe, ali taj rat ima tamo drukčije ciljeve i metode nego što ga ima u Hrvatskoj. U Hrvatskoj on se vodi sa svrhom nestanka Hrvatske.

U Francuskoj, recimo, zbog simptoma stanovitog unutarnjeg procesa, predsjednik Nicolas Sarkozy se je našao ponukan da organizira veliku nacionalnu rasprava koja će odrediti što je to ''francuski identitet''(!) Jer procjenjuje da je u tijeku neko gibanje tihe ali revolucionarne, neželjene transformacije Francuske. Ipak, tamo se radi o transformaciji, dok se u Hrvatskoj radi o nestanku nacije, države i naroda kroz projekt zapadnoga Balkana.

Suvišno čuđenje

U srijedu 18. kolovoza 2010. predsjednica Vlade je otvorila u krasnoj jadranskoj luci Ploče novi kontejnerski terminal, koji zaista služi na čast hrvatskim izvođačima i predstavlja velik uspjeh HDZ-ove Vlade. Stvarni je to doprinos hrvatskome gospodarskom napretku. Međutim, nakon svečanosti, predsjednica Vlade Jadranka Kosor je začuđeno ispitivala, kako to da čelnici oporbenih stranaka nisu čestitali njoj i Vladi na tom uspješnom pothvatu!

Zaista je gospođa predsjednica time pokazala dramatičnu političku slabost, ali također i amneziju. Zar više ne prepoznaje svoje stare kolege? Morali bi jako dobro znati da se oni, koji su ostali kao preobučeni komunisti, ili kao marksisti u pseudoliberalnim grupacijama, pripremaju za osvajanje vlasti u veoma kratkom razdoblju. Također bi trebala znati da ako to želi spriječiti, kao i spriječiti ubrzano stvaranje zapadnog Balkana, mora okrenuti svoje poglede prema hrvatskome narodu.

Od komunista u stranci, u državnom aparatu kojeg je stranka stvorila nakon detuđmanizacije i dekristijanizacije, od ruskih i srpskih emisara i od propagandista projekta Družba Adria, ne treba očekivati ni čestitke ni pomoć. Stoga na njoj leži velika odgovornost. A probleme još uvijek može riješiti u skladu sa svojim stvarnim namjerama.