Ujedinjeni protiv Hrvatske, komunisti i četnici, u Srbu i drugdje u Hrvatskoj, danas djeluju kroz gospodarsku i financijsku krizu koja pritišće našu državu. Zazivaju totalne rezove u proračunu, nadaju se da će MMF uskoro sa svojom kosom doći u našu državu. Potpiruju duhovni kaos i očekuju urušavanje hrvatske države.

U četvrtak 26. kolovoza, Jutarnji list je objavio ''Manifest''? na dvije stranice i velikim naslovom na prvoj (zaista, treba drskosti za takvo nešto), ultimativno postavivši državi i naciji petnaest točaka koje se moraju usvojiti ili će Hrvatska propasti. Upućeni ekonomisti smatraju da je taj pamflet djelo nekih birokrata koje danas čak i MMF marginalizira u svom sklopu, jer su skrivili brojne ekonomske katastrofe potkraj XX. stoljeća. Naravno, ima u tom pamfletu i potrebitih prijedloga, ali sveukupno sramotan su čin neznanja kad se radi o političko-ekonomskim elaboratima, kao što je to „Manifest“ predstavljen u JL-u.

Zajednički, agenti srpskog ekspanzionizma i komunističkog revanšizma zaista su se aktivirali u Hrvatskoj. Njihove matične organizacije zajednički su djelovale i prije, kao što je to priznala zakonom Narodna skupština Republike Srbije u prosincu 2004.: operacije četnika i komunističkih partizana imale su izjednačene ''zasluge'' u povijesti XX. stoljeća. Srpski parlament je zaista, 21. XII. 2004. izglasao da četnici svih postrojbi i partizani svih postrojbi imaju jednake zasluge i prava, pa tako oni i danas, na području Hrvatske ponovno sjedinjeno rade na brisanju hrvatske nezavisnosti i imaju izjednačene zasluge.

Gospodarska kriza nas baca u opasno stanje

Državna ekonomija je u krizi, pa je prema tome i Vlada u krizi, kao i cijeli gospodarski sustav. Hrvatska je u krizi, a lešinari je ne nadlijeću, nego djeluju u njoj. A tko će krizu riješiti, ako prije svega ne prizna da ima političku osnovu?

Sve i svatko tko zapadne u neku krizu, zatočenik je i talac raznih negativnih okolnosti, a takve okolnosti se samo množe. Ukoliko kriza potraje, ubrzo se njezine realne sastavnice isprepliću s drugim čimbenicima, od kojih se mnogi pojavljuju neočekivano, iz sfera koje su potpuno izvan vlastite kontrole.

Kroz povijest bezbrojnih i veoma različitih kriza u koje upadaju pojedinci, obitelji, tvrtke, vlade, države, financijski sustavi, koalicije, savezi… nastao je pojam da treba ''vladati krizom'', kako bi se krizu pobijedilo. Ali taj pojam vladanja krizom je toliko kompleksan da je nadmašio sve pokušaje da mu se dadu neke znanstvene formulacije. Vladati krizom i nadvladati ju, to je ono umijeće koje ljude ili zajednice organiziranih ljudi čini pobjednicima.
 

Na američkim sveučilištima se je zasigurno najviše napredovalo u pravcu znanstvenoga istraživanja toga problema, ali zaključak je uvijek taj: pristup krizama mora biti multidisciplinaran. Koliko god se napredovalo na teorijskom planu, uvijek postoji toliki manjak zaključaka i sredstava koji bi obuhvatio interakciju svih čimbenika, da se svaka kriza opet prisilno rješava unutar granica svoje specifične pojave.

''Kontekstualizam'' je danas smatran najkorisnijim voditeljem postupaka u potražnji za rješenjima kriznih situacija. Kad se radi o krizama vladanja i /ili o krizama država, najopasniji odgovor pred izazovom jest skrivanje ili relativiziranje postojećega stanja, bilo to nepristojnim cerenjem pred TV kamerama, kao što se to događa u Hrvatskoj, bilo službenim prekrivanjem činjenica. Agenti za odnose s javnošću (na primjer, glasoviti „PR“) i manipulaciju medijima mnogo toga mogu privremeno postići, ali oni ne mogu krizu riješiti niti osujetiti stvaranje duboke, nove krize povjerenja. A ta dodatna kriza povjerenja u vladu, u narodu i među poduzetnicima stvara apsolutnu blokadu.

Ne može napredovati država bez strategije

David Axelrod, savjetnik predsjednika Baracka Obame, rekao je pred posljednjom tihom krizom prouzročenom ruskim potezima na Kavkazu, da američka vlada nije uznemirena jer iako je ''political uncertainty'' povezan s ekonomskom neizvjesnošću, sposobne vlade (drugim riječima, kao što je to vlada njegovoga predsjednika) imaju razvijenu strategiju vladanja rizicima do te mjere, da su nepredviđene opasnosti svedene na minimum. I u sigurnosnim pitanjima i u gospodarskim scenarijima, a naravno i na području obrane.

Koliko je Hrvatska vlada uspjela svesti na minimum nepredviđeni rizik kojeg stvara gospodarska i financijska politika? To je velika nepoznanica, jer kod nas nema transparentnosti u vođenju politike, u vođenju financija, pa čak je nema iskrenosti ni u vođenju triju glavnih političkih stranaka, gdje inkapsulirane vrhuške nakon što su na bilo kakav način zaposjele stranačko vodstvo, ne traže ni pomoć ni savjet.

Sudeći po provokativnim osmijeh-grimasama, koje se iskaljuju na svakom koraku u Banskim dvorima, ozbiljne i povjerljive strategije za oporavak naša država uopće nema. I to je razumljivo: od trenutka kad se je cijelo jedno desetljeće izgubilo što se tiče proizvodnje i izvoza, jasno je da sada, pod pritiskom panike i tijesnih termina za otplatu dugova, Vlada nema puno prostora za financiranje proturecesijskog programa.

Ali tko takav program uopće ima, na stranačkoj, to jest na političkoj sceni u Hrvatskoj? Zasigurno, nema ga ''kukuriku koalicija'' (zabavan naziv za retro-družbu). Tu nespremnost je dobro dokazao u TV Dnevniku, na večer 24. kolovoza predsjednik SDP-a Zoran Milanović. Po njegovome Jadranka Kosor i Vlada nemaju hrabrosti, nesposobni su, ništa ne rješavaju. Treba kresati i kresati, rez za rezom, jasna je poruka prekrivena nesadržajnim rečenicama s kojima je prvak oporbenoga bloka želio opčarati glasače.

Kresanje uz autoritarizam ljevice

Zar bi ''kukurikavci'' kresali? Zasigurno, oni bi kresali, jer ljevica nema čak ni ovakav kratkotrajni plan održavanja postojećega stanja, kojeg očito ima sadašnja hadezeovska Vlada. A po uzoru na razne druge komunoidne grupacije, uveli bi ''kukurikijevci'' tom prigodom neku vrstu diktature i smanjili na još nižu razinu participaciju i informiranost građana u javnom životu. Uz recesiju dovedenu do krajnosti i uz socijalni otpor tim mjerama, kukurikavci bi lakše i brže destabilizirali građane, te bi – nadaju se – nagovorili mnoge na novu jugoslavensku zajednicu država. A kako stojimo danas?

Istina jest, Vlada svojim rebalansom najavljenim nekoliko sati prije Milanovićeve pojave na televiziji, ničim nije doprinijela rješavanju gospodarsko-financijske krize. Nije se usudila dodatno kresati legitimna stečena prava građana ni smanjiti dvojbene povlastice povlaštenih u Hrvatskoj. Nije se usudila uvesti porez na goleme bankarske profite i djelatnosti (upravo se sada u Španjolskoj vodi oštra rasprava oko toga, Njemačka je poduzela mjere spram banaka, itd).

Nije Vlada najavila ni reaktiviziranje proizvodnje, jer ne zna od kuda bi to financirala, a nova zaduživanja koja je najavila upravo će pokrivati neke od najopasnijih rupa u proračunu. Ali ipak, bez velikih potresa, Vlada je dala vrijeme vremenu, odnosno otvorila je mali vremenski prostor za donošenje dodatnih opreznih mjera sanacije. Na drugoj strani, ''kukurikujevci'' upravo se boje mirnog i postupnog ozdravljenja gospodarstva.

Što se od Vlade očekuje?

Od Vlade se očekuje povratak povjerenja u njezin rad, što se ne postizava dnevnim modnim mimohodom u Banske dvore i iz Banskih dvora, ni ridikulnim grimasama, ni PR-om bez zaleđa. Nakon tisuća svjetskih studija, simpozija, predavanja s katedra i timova u svezi s vladanjem krizama, oštroumna analitičarka europske a pogotovo istočnoeuropske stvarnosti, Catherine Belton, možda je najtočnije, sažetim rječnikom zaključila da se krize rješavaju mudrošću vladara.

A mudrost je proizvod prirodnih kvaliteta, intuicije, afektivne povezanosti s materijom i područjem u krizi, poznavanja realne povijesti, te poštivanja društvene psihologije. Jer bez sudjelovanja naroda (u Hrvatskoj su ljevičari - kako bi izbjegli riječ narod - nametnuli izraz ''građani'', pa čak i ''porezni obveznici'' za sve ljude u svim njihovim društvenim ulogama, situacijama i djelatnostima), tj. bez aktivnog sudjelovanja jednog važnog dijela naroda, te bez stvarnog odobravanja većine preostalih, nije moguće krizu riješiti.

Taj aktivni konsenzus može se postići samo pojačanom borbom protiv korupcije (na tom području kao da je u Hrvatskoj nastalo neko čudno primirje), informiranjem o stvarnom radu Predsjednikova ureda, o programima Vlade, može se postići zaustavljanjem četnikovanja u utrobi vlasti, zaustavljanjem rekomunizacije države, uvođenjem stranačke demokracije, i postavljanjem realističkih ciljeva koji u doglednom razdoblju mogu narodu donijeti stvarni boljitak na materijalnom i kulturnom planu.

Za svim tim teži hrvatski narod. Za to, baš za to, se je hrvatski narod borio i izvojevao nezavisnu državu zapadnjačkoga modela, a to se upravo sada urušava. Sustavno se urušava zbog korijena SDP-a i HNS-a te zbog degenerativnog procesa kojeg je Ivo Sanader nametnuo državi i većinskoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Taj degenerativni proces treba zaustaviti preko ljudi koji se nisu njime okoristili niti se moralno okaljali u tom procesu korupcije i balkanizacije.

Velika kušnja: ili nastavak velike laži ili oporavak države

Tamničari demokratskih sloboda i protivnici suvremene napredne ekonomije, koji vladaju politikom i ekonomijom, samo mogu krizu pretvoriti u terminalnu krizu Hrvatske. Jedni prije, drugi kasnije, ali ipak oni su usklađeni što se balkanske mete tiče. Nasuprot njima, nacionalna rasprava je u tijeku: rasprava u hrvatskom društvu nije bučna jer ne postoje nezavisni mediji, a ''pripitomljene'' stranačke unutarnje strukture - koje bi morale voditi borbu za stranačkom demokratizacijom - još uvijek se nadaju da će biti pozvane za glavni stol gozbe.

Jednostavno, to doživjeti ne će, osim ako se za mjesto u glavnoj dvorani ne izbore, u HDZ-u na prvom mjestu. Zato je nacionalna rasprava tiha, ali nacionalno tijelo kroz nju postaje snažnije i potezi su umniji nego ikada prije. Jugoslavenskoj najezdi unutar Hrvatske ipak su odbrojeni dani.