Veoma često predsjednik Hrvatske seljačke stranke, Josip Friščić, daje jasne poruke stranci koja premoćno predvodi današnju vladajuću koaliciju. U toj se koaliciji nalazi njegov HSS kao veoma važan tehnički čimbenik, ali stvarna moć pri donošenju važnih odluka mu nije dana. Ipak, iskusni Friščić nastoji spasiti koaliciju, time spasiti svoj HSS pa tako i samoga sebe u političkom smislu. Shvaća da je zato potrebno na prvom mjestu spasiti i sam HDZ. Na žalost, čelništvo te vodeće stranke, Hrvatske demokratske zajednice, opterećeno je samim načinom kojim se je njezina predsjednica na Predsjedništvo popela, pa ne pronalazi snage kako bi se preustrojila i demokratizirala nakon pada Ive Sanadera.

Najviše zbog nje, ne može modernizirati svoje unutarnje postupke ni provoditi državnu politiku. To znači, HDZ ne pronalazi unutarnju slobodu ni ljude ni metodologiju kojom bi se vratio hrvatskim korijenima i narodnim slojevima, te pretvorio nacionalne interese u prioritet svog rada. Bavi se čudnim poslovima, brani se aferama i podmeće užasne krivnje onim ljudima iz svojih redova koji su ili nevini ili najmanje krivi. Zvižduci predsjednici stranke na širokim skupovima, pa čak i kad s najboljom svojom voljom prilazi žrtvama poplavljenih područja (20. rujna 2010.), govore o jednom dramatičnom političkom trenutku.

Stranka za demokratsku Hrvatsku

U demokratskoj državi nema djelotvorne vlade bez demokratske djelotvorne stranke (jedne ili nekoliko njih na čelu vlasti, pa i u oporbi), a ta stranka – kako bi bila odraz naroda i radila za narod i za vlastitu državu - svakako mora biti državotvorna (ne može raditi na narušavanju suvereniteta), poštena, braniteljica ljudskih prava i općepriznatih demokratskih sloboda, naprednjačka i poduzetna. A kako bi sve to mogla biti, ona mora na vodećim mjestima imati ljude takvoga obilježja.

Zašto govoriti o HSS-u? Ovdje pišemo o HSS-u jer je ta stranka dio vladajuće koalicije, a ne govorimo o izbjegavanom Miroslavu Tuđmanu i HIP-u, niti o otjeranim hadezeovcima, a niti o pravašima, ni o drugim važnim čimbenicima hrvatskoga političkoga života koji su izvan ''sistema''. Danas govorimo o HSS-u jer nam je posebno zanimljivo to što HSS kao koalicijska stranka zapaža - kad analizira političko delikatno stanje Republike Hrvatske. HSS je snaga, ali najjača snaga je u povijesti HDZ-a.

U nedjelju, 19. rujna, više od 7000 ''haesesovaca'' hodočastilo je u nacionalno svetište u Mariji Bistrici, te je na kraju pobožnosti, na upit novinara o političkoj situaciji u Hrvatskoj, Josip Friščić izjavio da probleme unutar HDZ-a treba riješiti sam HDZ, ali da je potrebno da to što prije učini. ''Pravna država mora funkcionirati. Nije prihvatljivo da je u Hrvatskoj glavna tema korupcija i kriminal… Ako konačno svi (u HDZ-u) kažu ono što znaju, stanje na političkoj sceni će se brzo raščistiti'', rekao je Friščić.

Naravno da je HSS snaga, više zbog kvalitetnih kadrova a manje po snazi glasova, te je takvo mišljenje njegovog predsjednika veoma simptomatično. Ipak, zasigurno se najdjelotvornija snaga Hrvatske nalazi na rubu HDZ-a, pri potisnutim članovima, među članovima koji su prisiljeni ili primorani na odlazak, među županima i izvanzagrebačkim čelnicima, u udrugama branitelja i u drugim udrugama korijenski hadezeovskima, koje se danas nalaze u brisanom prostoru.

Polančec i Mavrak dolaze k sebi – kumrovečki studenti nikako!

Možda se je stanje počelo rasvjetljivati – kako bi to želio Friščić - iskazima bivšeg ministra Damira Polančeca nakon što je shvatio da poradi svoje naivnosti, zbog koje je vjerovao Ivi Sanaderu, Jadranki Kosor i Ivanu Šukeru, danas stoji pred mogućom zatvorskom kaznom od 8 do 10 godina zatvora, te iskazima Ivana Mavraka (donedavno prvog čovjeka Hrvatske elektroprivrede), koji je u veoma sličnoj situaciji.

Predsjednica stranke i Vlade Jadranka Kosor, međutim, unatoč općevidljivoj krizi još uvijek nije došla do jednog prijeko potrebnog zaključka: Kumrovec je krasno mjesto Hrvatskoga zagorja, ali je zagađeno posjetima maršala Tita, ''koji si je tam zipku htel najti'', i dugogodišnjim radom marksističko-lenjinističke škole jugoslavenske Komunističke partije, u kojoj se osim povijesnih, političkih i ekonomskih neistina te veoma otrovnih trikova i postavljanja stupica drugim ljudima, ništa nije moglo naučiti. Ništa što bi moglo koristiti demokratskom životu i suživotu, niti modernom znanju vladanja, niti legalističkoj stranci.

Inzistirati na Kumrovcu i tamošnjim drskim i nekulturnim diplomantima, udbašicama i udbašima koji misle da još moraju harati, teška je grješka.

Hrvatska demokratska zajednica se može zadržati na vlasti i obraniti hrvatsko mjesto među neovisnim državama, jedino istinskim poštivanjem branitelja, obranom hrvatskih nacionalnih interesa i obranom dostojanstva cijeloga naroda: žena, djece, zaposlenih, nezaposlenih, umirovljenih, mladih i starih. U okviru međunarodnoga demokratskog poretka, tamo je sudbina Hrvatske. A za to HDZ-u treba omogućiti povratak u svoje redove nekih desetak tisuća kvalitetnih političkih osoba diljem Hrvatske, onih koji su osnovali, obranili i demokratizirali državu (1990.-2000.).

Unutarnji autoritarizam, dogovoreni put u poraz?

Značajno je da Davor Butković u ''Jutarnjem listu'' od 23. rujna 2010., str. 6. i 7., brani veoma spretno, ali skoro na izravan način poziciju predsjednice Vlade, a na istim tim stranicama se prikazuje maštovitom i ridikulnom grafičkom konstrukcijom, navodno stanje u HDZ-u. Namjera je jasna: zalediti postojeći odnos snaga, to jest odnos hadezeovih današnjih slabosti, te time u cijeloj državi pogodovati napretku lijeve jugoslavenske koalicije glede izbora. Ako zaista današnje vodstvo HDZ-a, takvo kakvo jest, ne želi ostvariti svoj definitivni pad i poraz na predstojećim izborima (a neki analitičari misle da vodeća stranačka garnitura radi dogovorno s jugoslavenskim blokom Josipović, SDP, HNS), onda su zaista potrebne unutarnje promjene u samoj stranci. Teški poraz na predsjedničkim izborima nije pokrenuo neki demokratski preokret u unutarnjoj strukturi. Tko je odgovoran za to?

U zadnje nas vrijeme mnogi stranci pitaju ''a koji su danas istinski prijatelji Hrvatske?'' Ispravno pitanje: gdje su nam pravi prijatelji nakon što smo mnoge razočarali i povrijedili. Danas kad se davimo presudama u Haagu, ogromnim dugovima i potpunom blokadom stranih ulaganja (ulaganja ne blokira samo udbaški aparat u državnoj upravi, nego i stanovita protu-propaganda u inozemstvu), pitanje je veoma važno.

Odgovor je jedan, najveći ''prijatelji'', to jest najaktivniji u Hrvatskojsu oni kojima se klanja pseudo HDZ. To jest srpski ekspanzionisti, ruski poslovni mafijaši, a i islamski fundamentalisti, koji traže svoj prostor u Hrvatskoj. Zašto i njima, zbog prljavih poslova, zbog namjernog rušenja hrvatstva i zbog uništavanja sustava vrijednosti zapadnoga svijeta, ne bi ovakva garnitura moćnika dala prostora? Vjerojatno dolazi i taj dan, ako već i nije došao…