Gledam na televiziji Ivu Sanadera pred časnim sucem Ivanom Turudićem, i sve mi izgleda kao da gledam jedan od brojnih snimaka što su ih pomahnitali Hrvati načinili mobitelima, pa stavili na YouTube.

Sakrio se Sanader u sudnicu zagrebačkog Županijskog suda baš kao pukovnik Gadafi u onu cijev na pustinjskom drumu, ščučurio se bivši premijer između dva pripadnika tjelesne garde, dok ga pobješnjela rulja s vilama, bakljama i mobitelima izvlači van, da ga iscipelari, izmrcvari i živa linčuje, pa krvavog i polusvjesnog, sve pucajući iz kalašnjikova, proveze na kamionetu ulicama Zagreba, i na kraju izloži u hladnjači nekog prigradskog trgovačkog centra.

I lako što tek sad u oslobođenim medijima otkrivamo kakvo je čudovište bio naš Gadafi, nego što tek sad doznajemo i kakav je taj monstrum bio – genij. Punih pet i pol godina vladao je hrvatskom džamahirijom sam samcat, nitko ruku da mu da, da mu barem malo olakša, sve – ali baš sve, od sređivanja papira za prodaju nacionalne naftne industrije, pa do postavljanja Hajdukove formacije protiv Slaven Belupa – morao je pukovnik Sanader el Gadafi sam, okružen sve golim nesposobnim idiotom. Rahmetli Steve Jobs bio je poslovođa kvartovskog dućana u usporedbi s Ivom Sanaderom.

- Rekao si da idemo vidjeti nilskog konja mesoždera – durio bi se na stražnjem sjedištu limuzine Mate Granić, ližući sladoled od pistaccija.

- Ne, lijepo sam rekao da se idemo vidjeti s menadžerima u Hypo banci, da potpišeš ugovor za kredit – strpljivo mu je odgovarao pukovnik Vlade Ivo Sanader. - Ali ako baš hoćeš, možemo sad u zoološki vrt.

Vukao funkcionere za ruke

Tako je – mnogi od vas ne pamte - bilo dok je još rat bijesnio, a ista je stvar, ako ne i gora, bila kad je desetak godina kasnije preuzeo vlast i zatekao državu u rasulu.

- Rekao si da idemo u šoping-mol – uvrijeđeno bi se na stražnjem sjedištu durila Jadranka Kosor, ližući sladoled od jagoda.

- Ne, lijepo sam rekao da ljudi iz MOL-a dolaze u šoping, da potpišeš one ugovore – strpljivo joj je odgovarao pukovnik Sanader. - Ali ako baš hoćeš, možemo sad malo u West Gate.

I punih pet i pol godina tako, vukao je Ivo Sanader stranačke i državne funkcionere za ruke, vodio ih po bijelom svijetu, u zoološke vrtove i shopping-centre – ili, kao ono u Veroni, u akvapark na Lago di Garda – gdje su, kako danas potresno svjedoče, potpisivali razne neke papire, uvjereni da ispunjavaju crtanke i bojanke, ili potpisuju suglasnost da se na svoju odgovornost spuštaju vodenim toboganom.

Sanader bi dolazio k nama u stan i pozivao mog muža: ‘Dođi sa mnom, imaš nešto potpisati!’”, svjedoči ovih dana USKOK-u potresena jedna gospođa. “Nikad mu nije rekao što to treba potpisati. Ja sam bila prisutna u nekoliko navrata kad je on tako postupio, no moj suprug nije znao što potpisuje, niti mu je on to objašnjavao. Kad bi Ivo tako rekao, onda bi mu on dao osobnu iskaznicu. Nije postavljao pitanja za što mu treba. Imao je povjerenja u njega. Ni njemu ni meni nije palo na pamet da bi nas mogao uvući u neke malverzacije.”

Je li to svjedočanstvo Polančecove supruge, Kalmetine, Šukerove, Čobankovićeve, ili nekog petog od potpredsjednika i ministara u hrvatskoj Vladi? Ne, to je iskaz gospođe Karmele, Sanaderove punice, koja je USKOK-u posvjedočila kako se njezin suprug, star i bolestan čovjek, znao ujutro buditi kao bogati zemljoposjednik i austrijski milijunaš.

Iskaz majke Sanaderove supruge navlas je, u riječ i zarez isti kao svjedočanstva ljudi iz najbližeg okruženja bivšeg premijera, s najviših dakle snježnih vrhova hrvatske vlasti, i to najljepše oslikava bojanku suvremene hrvatske povijesti.

Prvi ljudi države, ozbiljni, odrasli ministri i ministrice, od kojih neke bogami i buduće predsjednice Vlade, funkcionirali su u državnoj vlasti, miješali se u svoj posao i znali o njemu točno i jednako toliko koliko su o tome poslu znali i dvoje starih, bolesnih umirovljenika iz maloga stančića u jednom splitskom neboderu. Sanaderova punica, da su se stvari drugačije posložile, mogla je danas biti predsjednica Vlade.

Ma nije vam to ništa strašno

- Joj, zete, ne mogu ti ja to – doviknula bi gospođa Karmela iz kuhinje, vadeći fritule iz tave. - Znaš da moram paziti na muža, bolestan je on čovik.

- Ma nije vam to ništa strašno, nisu to financije ili unutarnji poslovi – nagovarao ju je Ivo Sanader.

- Samo potpišite ovdje, i naći ćemo vam neko ministarstvo u dnu hodnika. Ništa ozbiljno, malo otvorite neku školu, malo sa mnom na putovanje, i tako to. Mogao bih vas voditi u Beč, u neki šoping-mol ili na novogodišnji koncert.

- Nemoj, nisam ti ja za to – sramežljivo bi se onda smijala punica. - Nađi neku mlađu, bez posla.

Tako je, malo se o tome danas zna, ministrica obitelji i branitelja umjesto gospođe Karmele postala Jadranka Kosor. Ništa ne sluteći, dala mu jednog dana osobnu kartu i sutradan pročitala u novinama da je potpredsjednica Vlade.

Pa nekoliko godina kasnije posvjedočila USKOK-u kako je Ivo običavao doći k njoj u stan i reći: “Dođi sa mnom, imaš nešto potpisati!”

-Nikad mi nije rekao što to trebam potpisati. Niti sam ja znala što potpisujem, niti mi je on to objašnjavao – reći će sutra na sudu Karmela Kosor.

- Kad bi Ivo tako rekao, onda bih mu dala osobnu iskaznicu. Nisam postavljala pitanja za što mu treba. Imala sam povjerenja u njega. Na pamet mi nije palo da bi me mogao uvući u neke malverzacije.

E sad, ako je zaista bilo tako – a svi, kako vidimo, kažu da jest – valja nam dobro razmisliti treba li Ivu Sanadera izvući iz one cijevi, cipelariti ga, mrcvariti i živoga linčovati, pa ga krvavoga privezati za kamionet, provesti ulicama Zagreba i na kraju izložiti u hladnjači nekog prigradskog trgovačkog centra. Ili je mudrije takvome organizacijskom geniju - koji je pet i pol godina sam samcat, okružen sve samim nesposobnim idiotom, upravljao cijelom jednom ozbiljnom državom, članicom Ujedinjenih naroda, NATO-a i uskoro Europske unije - dati kakav odgovoran posao. Recimo, zašto ne?, predsjednika Vlade, piše Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji.