Izbori su, kao, već gotovi. To, za divno čudo, misle i neki vodeći HDZ-ovci i praktično su bacili koplja u trnje. Ili samo blefiraju, a pod ogrtačem imaju rezervna koplja. Naime, stari su me kockari učili da se dobitak nikad ne zbraja tijekom partije karata. Pravi je izraz da se „novci na štingama zbrajadu“. Za Dalmatice i ostale nekajkavce – novac se zbraja na stepenicama (lijepi prijevod). Tu poslovicu sigurno znaju i HDZ-ovci i treba ju imati na umu kad se s njima razgovara i kad se o njima razgovara.

No, izgleda da i druga strana misli da je sve gotovo. Pobjedonosno kukurikanje prolama se čitavim dvorištem i obznanjuje par poruka. Jedna od njih je – mi smo najljepši. Prihvatljivo. Druga – mi smo najjači. Vjerojatno. Treća – mi smo najpametniji. Moguće, ali već manje vjerojatno. I četvrta – nama nitko ne treba. Arogantno i u opreci s trećim.

Na predstavljanje programa i stranaka u Otvorenom jučer naveče, nije bilo predstavnika Kukuriku koalicije. Prekasno su ih obavijestili, odnosno u isto vrijeme kad su obavijestili i druge (provjereno kod sudionika). Valjda pobjedničku koaliciju (a štinge su još u mraku) treba obavijestiti par dana prije svih drugih. Ili pobjedničku koaliciju smeta što boditeljica lagano navija za jednu drugu stranu. Ali, to nije od jučer, ona je takva godinama, desetljećima, rekao bi nezavisni promatrač. Ne pojaviti se pravo je svake stranke i svakog sudionika utrke. Nepojavljivanje ne govori gotovo ništa o karakteru emisije niti o karakteru voditelja niti o važnosti sudionika. Govori samo o slici koju nedolaznik vidi kad se pogleda u ogledalo. A u ovom slučaju ona je preblistava da bi se pokazivala plebsu. Pa dobro.
 

S druge strane, jedna od čelnica te koalicije kaže da će biti jadni, da će se osjećati jadni, tužni i ćemerni ako im se (u što, naravno, ona ne vjeruje) dogodi da će morati tražiti pomoć od nekih jednokratnih laburista. Toliko kaligulanske arogancije pokazao je samo jedan predsjednik stranke (slučajno iste) kod unutarstranačkih izbora kad je izjavio da mu neće „onaj goljo“, pa naveo ime, biti valjda predsjednik stranke. Nego će predsjednik biti on. Što i jeste. A „goljo“ nije ni beskućnik, ni nekvalificirani sezonski radnik na građevini (što isto nije goljo nego radnik) već ugladni građanin u svom gradu, s kućom, autom i svim ostalim, no bez desetaka tvrtka i dubioznih projekata. Pa je valjda zato „goljo“. Dakle, arogantni razogovor u dnevnim novinama i stav „nama nitko ne treba“ podsjeća na onog gospodina iz Splita koji sad prežvakuje i guta svoje uvrede upućene Kerumu pred par mjeseci. Treba imati želudac da se to ne povrati.

Gospođa se ne mora brinuti. Nitko neće dotrčati na njezin poziv. Dogovoriti se može na razne načine, ali prije svega partnerski, ne s visine bogova s Olimpa. A o jednokratnosti, nemojmo. Naš status je takav kakav jeste i sami smo ga izborili. Ako bude bolji za to ćemo biti zaslužni. Ako bude gori bit ćemo sami krivi. Bez zaštite velikog partnera i brata koji jamči preživljavanje.

Nebo je visoko, a blato nam je pod nogama. Do neba je teško, a u blato te sruši samo jedan krivi korak.