Ozbiljni politički analitičari ističu da je jedna od najvažnijih vrijednosti u politici dosljednost. Dosljednost u stavovima, dosljednost u zagovaranju vrijednosti, dosljednost u provođenju politika, dosljednost u odnosu prema biračima... Konačno, kod ljudi koji se politikom bave, važno je da se može prepoznati dosljednost između njihovog profesionalnog i privatnog života i onoga što u svojim istupima zagovaraju. Mnogi će se složiti da bi to trebao biti jedan od najvažnijih kriterija po kojima se odlučuje, zavrjeđuje li netko povjerenje i potporu za obavljanje javnog posla. Danas, dvadeset godina nakon što smo počeli 'vježbati demokraciju', nije se na odmet zapitati gdje smo. Napredujemo li ili tapkamo u mjestu?

U našoj novijoj političkoj povijesti ima bezbroj primjera koji pokazuju da dosljednost i nije neka široko prepoznata vrijednost. Visoka razina nepovjerenja prema politici i političarima utemeljena je na percepciji da se političari nakon puno obećanja u pravilu prioritetno pobrinu za sebe ili da pravila koja propisuju za sve, ne vrijede za njih i njima bliske ljude. Iako dolazim iz svijeta politike, bila bi krajnje nedosljedna sebi kad bi tvrdila da to nije utemeljena percepcija.

Svakako, ne slažem se da se radi o pravilu. Godinama gledam oko sebe ljude koji se istinski trude raditi za javno dobro. Kao u svakom poslu, nekad s više, nekad s manje uspjeha. U pravilu se radi o ljudima koji zbog toga nisu nagrađeni prepoznavanjem njihovog truda i dosljednosti. Trpa ih se u isti koš s primjerima besprizornih zloupotreba, uzurpacije privilegija i prakticiranja dvostrukih kriterija.

Građani koji svojim glasom na izborima imaju mogućnost pokazati da cijene dosljednost, a kažnjavaju suprotno ponašanje, ne prepoznaju na vrijeme ponekad očite znakove slabosti svojih favorita. Tek naknadno prepoznaju da su glas dali krivim ljudima ili programima. To držim posve normalnom pojavom, jer uspješne komunikacijske kampanje i služe tome da u percepciji javnosti mane i slabosti pretvore u prednosti i snagu. Problem nastaje kad birači višekratno ponavljaju istu grešku, kad svaki put iznova dozvole da im se proda 'rog za svijeću'.

Vjerojatno ima više pozitivnih primjera, ali na pamet mi pada jedan iz mandata Vlade u kojoj sam i sama participirala. Tko se više sjeća ondašnje ministrice zdravstva prof. dr. Ane Savljenić Rukavina, koja je zbog afere 'Baxter' podnijela ostavku na svoju dužnost? Osobno nije imala nikakvog udjela u tragediji koja se dogodila. Niti jedan liječnik nije odgovarao temeljem osobne odgovornosti. Radilo se o tragičnom incidentu nakon kojeg je farmaceutska kompanija (u tišini, da amortizira veću štetu ) preuzela punu moralnu i materijalnu odgovornost. Manje je zapaženo ostalo da je tadašnja ministrica zdravstva preuzela punu moralnu i političku odgovornost i to samo zato jer je bila na čelu sustava koji nije bio u stanju prevenirati takve incidente. Sama je ponudila ostavku koja je bila prihvaćena. Ponadala sam se da nakon tog, za hrvatsku politiku novog iskustva, više neće biti moguće primjenjivati dvostruke kriterije. Priznajem, bila sam u zabludi.

Prošlo je od onda skoro deset godina, a mi još i danas gledamo kako vrijednosti koje namećemo drugima, nismo spremni primijeniti i na sebi.

Nedjeljive vjerodostojnosti

Najnoviji slučaj tek izabranoga gradonačelnika Varaždina, dobar je primjer koji potvrđuje moju staru zabludu. Teško je procijeniti kako se danas osjećaju građani Varaždina koji su mu nedavno poklonili povjerenje. Ja se osjećam loše, jer sam ga i ja (kroz podršku stranke kojoj pripadam) indirektno podržala. Ni oni ni ja ne možemo više popraviti grešku koju smo učinili s najboljim namjerama. Izabran je čovjek koji je na prvom koraku pokazao da nije spreman snositi posljedice svojih osobnih pogrešaka. Još gore. Kaže da to neće učiniti, jer bi novi izbori bili novi trošak. Nevjerojatno, ali poručuje da on u stvari štiti interese grada i građana. Blago nama kad imamo takve 'zaštitnike'.

Zbog svega rečenog imam pravo očekivati te 'hrabro' i glasno zatražiti da gospodin Habuš prihvati ne samo zakonsku, već i moralnu i političku odgovornost. Dosljedna sebi, jer sam to isto učinila kad se u sličnoj situaciji našao jedan drugi gradonačelnik , tada član moje stranke i u to vrijeme izuzetno popularan Milan Bandić. Moj ondašnji zahtjev za njegovom ostavkom bio je na granici političkog samoubojstva. Zbog njega je (meni neprihvatljivo, ali istinito) moj rejting u zagrebačkoj javnosti padao, a njegov rastao. U zagrebačkom SDP-u gledali su me s negodovanjem, neprijateljski. Na sreću, moj je stav dijelio i tadašnji predsjednik i vodstvo stranke. Bilo je jasno da treba izabrati između kratkoročnih interesa stranke i povećeg dijela članstva te zaštite kakve-takve percepcije o dosljednosti politike. Epilog je poznat. Usprkos brojnim peripetijama, nije bilo potrebno posezati za smjenom i stranačkim sankcijama, jer je gradonačelnik dao ostavku. Građani su ga u ponovljenim ciklusima ponovo birali, ali je to već druga priča i u tom dijelu nema veze s (ne)dosljednošću stranačke politike.

Sjećam se dobro i stavova koje je u to vrijeme beskompromisno zastupao HNS (matična stranka gospodina Habuša), koji je tada u Zagrebu bio u formalnoj koaliciji sa SDP-om, a u stvarnosti najglasniji oponent načina na koji je gradom upravljao Milan Bandić. Bili su i najglasniji u zahtjevima za ostavkom. Jednako kao što sam ih tada podržavala, tako se sada ne mogu složiti s njihovim stavovima.

Meni je politička dosljednost važan faktor demokratizacije društva i boljitka zemlje u cjelini. Ovog trenutka, kad je HNS ravnopravan dio Kukuriku koalicije, imam pravo i odgovornost zapitati što njihovi benevolentni stavovi znače u pogledu promoviranja naše trenutno nedjeljive vjerodostojnosti?

To što smo pred izborima, samo je jedan razlog više da sada i odmah dobijemo jasnu sliku o tome što možemo očekivati u budućnosti. Meni, a koliko ja procjenjujem i građanima, samo riječi o tome za što ćemo se zalagati u budućnosti, nisu više dovoljne.