Svake godine kad se približi mjesec studeni obuzimaju me uvijek iste misli. Domovinski rat kojeg nastojim pohraniti u sjećanja ponovo oživi.

Želim biti i jesam okrenuta budućnosti. Sa istinom o Domovinskom ratu nemam nikakvih problema. Ponosna sam zbog hrabrih i časnih ljudi, a onima koji to nisu bili - s koje god strane dolazili, davno sam oprostila. Usprkos tome, u studenom kad se obilježava dan pada Vukovara nešto u meni „puca“. Svaki put iznova, pitam se imam li ja pravo emotivno proživljavati vukovarsku epopeju, jer sam u to vrijeme živjela u Zagrebu. Svake godine iznova, bojim se da ne upadnem u krug onih koje se proziva zbog političkih ili nekih drugih interesnih manipulacija. Jer... ja imam neku samo svoju vezu sa Vukovarom. Moja slika Vukovara i moj emotivni odnos sa tragedijom Vukovaraca nastao je kroz neka moja osobna iskustva. Iskustva s ljudima kojima sam beskrajno zahvalna što su mi pomogli da razumijem, prihvatim i oprostim. Danas, dvadeset godina od dana pada Vukovara pokušat ću svoja iskustva podijeliti sa čitateljima ove kolumne. Moj Vukovar u četiri slike.

Slika prva

Godina je 1991., prva polovica. Ja živim i radim u Zagrebu. U krugu ljudi koje poznajem, vezano za tvrtku u kojoj sam tada radila, je i jedan mladi i uspješni zagrebački obrtnik. Veseljak, opušten, pun nacionalnog ponosa, borben. Već je tada bilo jasno da je spreman, ako bude potrebno, braniti domovinu oružjem.

Došla je jesen. Ljeto i početak rujna obilježeni su raspravama o djeci koja su sa ljetovanja vraćena u Vukovar. Primjećujem da moga prijatelja obrtnika nema na uobičajenim mjestima. Tražeći ga saznajem, da je kao dragovoljac otišao braniti Vukovar. Od tada, pa do pada Vukovara, svakog sam se dana pitala je li živ, je li ranjen, gdje je...

Srećom, preživio je. Ranjen tijekom izvlačenju iz Vukovara. Otišao je kao veseo, razdragan i uvijek nasmijan mladi čovjek. Vratio se potpuno drugačiji. Nakon nekog vremena imala sam sreću razgovarati s njim i saslušati njegovu priču od početka do kraja. Njemu vjerujem i zato vjerujem da imam pravu sliku o tome što se u Vukovaru događalo. Moja je slika stvorena iz njegovih iskustava, gledam ondašnji Vukovar njegovim očima.

Govorio mi je o tome kako su ih dovezli do Vinkovaca i kako su ušli u Vukovar. Govorio je o tome kako su poslani bez oružja, kako je prvog dana izginula gotovo polovica prijatelja s kojima je stigao i kako je on preživio zato što je imao sreću da ga je prvi zapovjednik natjerao da glavu drži u blatu i da ne juriša kao u kaubojskim filmovima. Od njega sam saznala kako se preživljavalo, kretalo, hranilo... On mi je do u detalja ispričao kako su se na kraju izvlačili puzeći kroz blato, kako je ranjen i kako je završio u bolnici u Vinkovcima. Govorio je i o tome kako su ih izolirali, kako nije smio ni sa kim razgovarati i kako mu je brzo postalo jasno da je netko smišljeno i organizirano skrivao od javnosti istinu o tri ratna vukovarska mjeseca. Postao je drugačiji, šutljiv, bez osmjeha, bez emocija...Nije bilo ni gorčine. Samo jedna duboka praznina.

Od onda je prošlo puno godina. Sve je pomalo došlo na svoje. Živi se dalje, ali ništa više nije isto. Hvala ti prijatelju. Hvala za Vukovar, hvala ti za moju jasnu sliku o ratnom Vukovaru.

Slika druga

Godina je 1992. Prijatelji me polako počinju uvlačiti u politiku. Godina je to mojih prvih izbornih iskustava. U Socijaldemokratskoj stranci čiji sam bila član, pridružuje nam se jedan Vukovarac, branitelj, invalid bez jedne noge. Preživio je jer je kao teški ranjenik izašao iz Vukovara uz pomoć Liječnika bez granica. I on je mnogim detaljima upotpunio moju sliku ratnoga Vukovara. Bio je veseo i spreman na šalu. Govorio mi je o tome kako se na početku, iako u okruženju, izlazilo po „provijantu“, kako je funkcionirala bolnica... Na prvi pogled, reklo bi se da je riječ o čovjeku koji je uspješno prebrodio kroz strahote i zadržao optimizam. Međutim, već na drugi pogled bilo je jasno da je vukovarsko iskustvo uništilo sve pozitivne emocije. Bila je šokantna lakoća s kojom je govorilo o mučenjima ljudi, o ubijanju... Meni je pomoglo da još bolje shvatim koliko je rat zlo i kolike teške i dugoročne posljedice nose sa sobom ljudi koji su živi izašli iz Vukovara.

Međutim, više od svega pamtim ga po silnoj želji da se rat okonča i da on opet dođe u svoj Vukovar. Bila sam iznenađena kako čovjek koji iz Vukovara nosi tako živa i tragična iskustva, istodobno toliko želi povratak i nema nikakvih dvojbi da i dalje tamo želi živjeti.

Kasnije, izgubila sam svaki kontakt sa svojim Vukovarcem. Njegova se želja ispunila i ja sam sretna zbog njega. Prijatelju, nadam se da si napravio ono što si sanjao. Nadam se da si preostali dio svoje noge, koju si izgubio u ratu, umočio u Dunav i da je ona ponovo „narasla“.

Slika treća

Godina je 1994. Još uvijek sam izvan prave politike. Radim svoj posao, brinem da mi djeca što manje osjete ružnu stranu razdoblja u kojem odrastaju.

Jednoga dana, na vratima moje kancelarije smještene na drugom katu, tiho pokucavši pojavila se jedna neobična gospođa. Usporeni pokreti, lice bez prepoznatljivih emocija, sva u crnom. Djelovala je izguljeno.

Ubrzo sam ustanovila da je došla poslom koji je trebala obaviti u prizemlju i da su je bez potrebe„prošetali“ sve do drugog kata. Međutim, djelovala je tako zbunjeno da sam je posjela, spremna za nju odraditi sitnicu koja ju je dovela, a nju ostaviti da se odmori i dalje ne luta. Tako smo započele razgovor.

Saznala sam da je udovica iz Vukovara. Počeli smo razgovor o teškom životu prognanika, pogreškama države u odnosu na njihovo zbrinjavanje, o tome što je njena obitelj u Vukovaru imala i bez čega su ostali. Već sam imala neka iskustva sa prognanicima i očekivala sam otprilike istu priču. Međutim, žena u crnom otkrila mi je jednu drugu dimenziju. Tužno i usporeno, ali jasno i ne dvosmisleno dala mi je do znanja da uopće ne razmišlja i ne žali za materijalnim bogatstvima koja je izgubila. Nije joj teško padao boravak u skučenom prostoru maloga stana u kojem je bila privremeno smještena sa svojom snahom i malom unučicom. Potpuno suprotno od onoga što sam navikla slušati od ljudi koji su živjeli u sličnim uvjetima. Počela je svoju priču. Govorila je kako joj je prvo poginuo suprug, zatim jedan sin, otac djevojčice koja ga ne pamti. Zatim joj je poginuo drugi sin… pa brat. Tu je stala.

Ja od onda živim sa slikom žene kojoj ne znam niti ime, a koja je moja osobna majka-heroj. Ona je moja slika vukovarskog bola, ali i simbol snage preživljavanja obitelji.

Slika četvrta

Godina je 2002., jesen. Članica sam Vlade RH, ministrica obrane. Prva žena na toj poziciji. Šok u ministarstvu. Kud žena tu i „crvena“, dolazi do mene iz kuloara. Jedan razlog više zbog kojeg sam se odmah uhvatila posla.

Vrlo brzo, negdje početkom listopada, najavila mi se grupica predstavnika vukovarskih branitelja, pripadnika slavne 204. gardijske brigade. Primila sam ih odmah i sa zaprepaštenjem saznala da 204. brigada postoji samo u legendi, a da u stvari nikad nije formaliziran njen status i da je nema ne popisu ratnih brigada. Bilo mi je neshvatljivo da, punih jedanaest godina nakon što je okončan rat u Vukovaru, taj posao nije odrađen. Razgovor je bio kratak. Upoznali su me sa situacijom, svojim viđenjima razloga zašto se to do tada nije odradilo i ono najvažnije, ustvrdili da postoji zapovijed o formiranju 204. brigade koja mora biti pohranjena u arhivama MORH-a. Rastali smo se uz dogovor da ću provjeriti njihove navode i za par dana ih obavijestiti o tome ima li ili nema objektivnih teškoća. Nakon razgovora sa suradnicima, shvatila sam do kraja što se događalo i da 204. nije dobila svoj status zbog opstrukcija iz sustava. Shvatila sam da neki u sustavu to ne žele jer bi se na taj način mogao dovesti u pitanje njihov „ušminkani“ratni put, a da neke naprosto nije briga. Kako to u vojsci biva, izdala sam zapovijed i obećala da će do obilježavanja pada Vukovara 2003. godine, 204. vukovarska brigada imati priznat status Ratne brigade HV. Tog trenutka nisam bila svjesna da je taj razgovor bio okvir za nastanak još jedne moje slike o vukovarskoj epopeji.

Na izgled jednostavan zadatak, ispao je nemoguća misija. Usprkos zapovjedi i mom neprestanom provjeravanju, problem se nije približavao rješenju. Shvatila sam da me netko „vuče za nos“. U to vrijeme, službeno su me obavijestili da zapovjedi o formiranju 204. nema u arhivima. Bila sam izvan sebe, jer sam imala sve više argumenata koji su potvrđivali da se ne radi o običnoj birokratskoj neefikasnosti, već o čistoj opstrukciji. Potražila sam pomoć u krugu branitelja, pripadnika 204. koji su me uvjeravali da bi se sporna zapovijed mogla naći kod ljudi koji su zapovijedali obranom Vukovara. I u tom krugu naišla sam na , u najmanju ruku, neobično ponašanje. U konačnici, nisam dobila na uvid ključni dokument. Dan obilježavanja pada Vukovara bio je sve bliže.

Kako sam, uz pomoć još nekolicine ljudi, riješila sve opstrukcije te tko je pomogao, a tko opstruirao, nikad neću obznaniti javno. Epilog priče o priznavanju statusa 204. Vukovarske brigade okončan je Odlukom o priznavanju ratnoga statusa, potpisane od strane vrhovnog zapovjednika uoči dana pada Vukovara 2003. godine.

Ja sam došla do još jedne slike o vukovarskoj epopeji, svjesna da je najbolje da tu sliku što je moguće prije maknem iz svoje glave. Patnje vukovaraca ne treba dodatno opterečivati istinom o ljudskom jalu, politikantstvu, neodgovornosti, kotristoljublju... niti sa svim negativnim emocijama sa kojima sam se ja sretala rješavajući status herojske 204. vukovarske ratne brigade.

I to je to. Četiri slike, četiri priče, četiri poruke. Za mene dovoljno da živo osjećam tragediju Vukovara i da shvaćam da je borba za budućnost jedini način da se preboli.