Na Facebook profilu jednog mladog čovjeka stoji: „Izbori me iscrpili, što me još čeka?“ Dobar podsjetnik na aktualna događanja u zemlji. Teško je dokučiti što je točno mislio i koja se poruka skriva iza te jednostavne rečenice.

Možda je mislio na rekordni broj lista i kandidata koji nam stoje na raspolaganju. Čudan niz likova među kojima i oni koji iza sebe imaju respektabilne profesionalne ili političke karijere izgledaju smiješno. Možda čovjek redovno gleda one neobične televizijske predstave predstavljanja programa iz kojih baš ništa ne možemo saznati. Čini mi se da te predizborne emisije služe samo tome da dokažemo da smo zemlja apsurda i da svijetu pošaljemo poruku kako se nitko ne zna bolje od nas izrugivati s demokracijom. Svi znaju da je to što gledamo besmisleno. Bolje upućeni znaju i da je u protekle četiri godine bilo moguće postići dogovor i izmijeniti pravila izborne promidžbe, kao i da je iz nekih nerazumljivih razloga vladajuća većina odustala u zadnji čas. Znamo da imamo Državno izborno povjerenstvo, o politici neovisne profesionalce kojima je jedini posao da izborne procese urede u skladu s demokratskim vrijednostima. Međutim, ne znamo što su u protekle četiri godine radili i zašto im je promakla takva „sitnica“. Rezultat je više nego jasan. Kompromitacija politike, ljudi, ideja, programa, ... u korist besprizornog egzibicionizma, doista je iscrpljujuća.

Nemam ništa protiv izbornih kampanja. One trebaju biti završna faza četverogodišnjeg javnog i političkog djelovanja. Birači samo jednom u četiri godine mogu odlučivati koja će politika i koji ljudi upravljati zemljom, a kandidati imaju četiri godine da im se predstave i uvjere ih da je njihova ponuda baš ona koja zaslužuje povjerenje. Kroz te četiri godine treba pokazati koliko su nam otvoreni i demokratični mediji, koliko su u politički prostor spremni propustiti novih ideja i novih ljudi. Sve ostalo je obična farsa i manipulacija.

Probuđeni sindikati

Ove godine ni izbori nisu što su nekad bili. Izborna istraživanja pokazuju da je dosta toga izvjesno pa u tehničkom smislu i nema nekih zanimljivih događanja. Prate se neke nebitne stvari. Tko je prvi „zauzeo“ Trg Bana Jelačića, koliko se potrošilo u prvom danu izborne promidžbe ili zašto je na predaju ključeva za nove braniteljske stanove došao tek državni tajnik, a izostala sveprisutna gospođa Kosor. Da, ne treba zaboraviti, Zdravko Mamić najavio je svoju kandidaturu na narednim izborima.

Kako kampanja ide kraju, sve glasniji postaju oni koji čekaju novu vlast s već dospjelim potraživanjima. Probudili se sindikati. Neuobičajeno šutljivi i do neki dan pritajeni, odlučili se uključiti u kampanju. Strogim glasom poručuju budućoj vlasti kako im neće dati ni dana mira i da im neće dozvoliti da se pravdaju s ostavštinom prethodnika. Čudno, isti ti sindikati mazili su se i pazili s vladajućima osam godina. Dok su radna mjesta nestajala, padao broj zaposlenih, a javni dug rastao, pohodili su Banske dvore i hvalili se dostignutom razinom socijalnog dijaloga. Ulazili su na pregovore borbeni i nepopustljivi, a izlazili blaženi i pomireni ... bez ikakvih rezultata. Prijetili su štrajkovima, skupljali potpise za referendum o Zakonu o radu. Cijela se nacija angažirala oko njihovih akcija, a oni su se na kraju oko svega dogovarali iza zatvorenih vrata. Igrali su igre i zajedno s Vladom priređivali igrokaze.

Šta su učinili za radnike, za poštivanje radničkih prava, za plaćanje prekovremenih, za zaštitu radnica koje se vraćaju s porodiljskih dopusta i dobivaju otkaze? Što su učinili za Kamensko, KIO, Đakovštinu, tvornicu ulja u Čepinu? Koji je njihov doprinos u spašavanju brodogradnje? Radnički tribuni koji se po zadanim scenarijima međusobno svađaju i mire, udružuju i razdružuju, puna su dva mandata bili u službi korumpirane vlasti.

Sad kažu da nema popuštanja. Prvog će dana stati pred novu Vladu i tražiti rješenje za svoju tvornicu (i mnoge druge !) koja već godinama propada. Dok je ona propadala, sindikalni vođe su šutjeli. Ako odmah ne dobiju odgovor, razapet će šator i idu u prosvjede. Do jučer ih se nije čulo, osam godina ne prosvjeduju zbog zabrane prosvjeda na Markovu trgu, a sad će od prvog dana pred Vladom kampirati. Tražit će svoje neisplaćene plaće koje im je prije godinu dana obećala HDZ-ova Vlada. Jasno, imaju pravo na svoje plaće, ali neka barem zapitaju svoje sindikalne vođe zašto ih do sada nisu vodili u prosvjede.

Mogući epilog

Što nas još čeka poslije izbora, teško je i zamisliti. Puno očekivanja, malo strpljenja. Čeka nas eskalacija nezadovoljstva i pokušaj radikalizacije političke scene. Čeka nas referendum za ili protiv Europske unije. Neće biti dovoljno samo isplaćivati mirovine, već i plaćati račune. Zato zazivam povjerenje građana prema vlasti koju će izabrati. Treba nam stabilna vlast i „sto dana“ mira. Treba izabranima dati šansu.

Pred nama je jedno od najzahtjevnijih razdoblja poslijeratne Hrvatske. Predizborni „cirkus“ kroz kojeg prolazimo, ostat će iza nas. Ako sve krene na bolje, ima šanse da jednog dana izbori doista postanu vrhunac demokracije.