Redovno pratim cijeli medijski i javni prostor. S puno pažnje (i tolerancije) iščitavam sve vijesti, poruke, stavove i analize. Naravno, nije mi sve jednako zanimljivo. Ne slažem se uvijek s važnošću koju pojedinci pridaju pojedinoj temi niti sa sadržajem kojeg nam pojedini autori serviraju kao prave vrijednosti. Istovremeno, ponekad mi se čini da bi bez problema, slažući se sa svakom napisanom ili izrečenom riječi, mogla potpisati tuđi tekst. Jednostavno rečeno, sposobna sam hladne glave popratiti sve što mi je dostupno i nemam problema s netolerancijom prema stavovima koje ne dijelim.

Ostrašćeni radikali

Iz iskustva znam da se u vremenima natprosječno razbuđenih političkih strasti razbuktavaju sukobi suprostavljenih strana. Tako je i danas jer smo pred novim izborima. I sama u tome, nadam se s mjerom, sudjelujem. Demokracija nam je donijela višestranačje i slobodu javnog govora, a često puta se pokazalo da te vrijednosti nismo znali najbolje iskoristiti. Proporcionalno broju alternativnih puteva kojim se čini da možemo doći do cilja, raste netrpeljivost njihovih kreatora. Nema ni volje ni strpljenja za tolerantan dijalog. Kad postane kristalno jasno da politika tumara slijepom ulicom, uobičajilo se prizivati struku, ali i to umjesto konsenzusom rezultira novim sukobima. Ovaj puta stručnjaka.

Ulažu se silni novci na PR kampanje kako bi se skupo prodali „falš“ proizvodi i „falš“ lideri. Popratni rezultat mnogih takvih kampanja su tzv. "sljedbenici“. Riječ je o ljudima koji se, iz nekih svojih osobnih ili interesnih razloga, priklone jednoj opciji, nekritično veličaju svoju stranu te isključivovšću i netrpeljivošću zatvaraju prostor dijaloga i mogućeg konsenzusa.

Ima ih svugdje, a najvidljiviji su u području političkog djelovanja. Nitko do sada nije proveo neka istraživanja, pa se ne usudim tvrditi da li se radi o relevantnom ili tek beznačajnom dijelu društva. U svakom slučaju, „lijevi“ ili „desni“radikali svojom bukom zaglušuju prostor. Politika njima manipulira, stavlja ih u svoju službu i nerijetko „kupuje“ različitim privilegijama.

U takvim uvjetima, pristojni građani i normalne ideje gotovo da nemaju šanse. Rijetko ih se može čuti i nisu poželjni sugovornici kako u medijskom, tako i u javnom prostoru općenito.

Svakome po zaslugama

Značajna iskustva u tom kontekstu stekla sam kroz svoj javni angažman. Prije toga nisam ni naslutiti mogla da je moguće da se nekoga javno okarakterizira potpuno suprotno onomu što on stvarno jeste. Dovoljna je bila činjenica da sam se početkom 90-tih javno priklonila lijevoj političkoj opciji i promoviranju socijaldemokratskih vrijednosti da se na mene saspe cijeli niz lako provjerljivih izmišljotina. Tako sam postala „komunjara“, „izdajica hrvatskog naroda“, „obična knjigovotkinja“ ... Bez namjere da polemiziram s pojedinim čitateljima mojih kolumni na ovome portalu, uvijek se iznenadim kako kritični stavovi u komentarima ispod teksta nisu bazirani na neslaganjima sa sadržajem, već mi se jednostavno osporava da kao političarka s ljevice, progovaram kritično o sukobu interesa, ratnom profiterstvu, prljavoj privatizaciji, državnom reketu, kriminalu pod zaštitom politike ili nekim drugim deformacijama društva.

Zanimljivo je pratiti kako „desni“ radikali u nekim državnim odlukama prepoznaju veleizdaju, pri čemu te grijehe pripisuju isključivo kratkom razdoblju vladavine lijeve koalicije. Radi li se o slučajnom „sljepilu“ ili se iza toliko objeda krije neki drugi interes? Možda se iza svega krije pokušaj da se pod svaku cijenu sačuvaju privilegije „pravovjernih“. Sva sreća da smo se izborili i za to malo demokracije, pa da se odluka o tome tko će upravljati Hrvatskom donosi na izborima. I kad se s odlukom većine nisam slagala, sigurna sam da je bila bolja od one koju bi nam priskrbila hrpica ksenofoba, samopozvanih da nam definiraju što je to hrvatski nacionalni interes.

Bez problema prihvaćam kritiku i osporavanje mojih stavova, ali ne prihvaćam da se sve koji se bave politikom poistovjećuje s lopovima koji su Hrvatsku potkradali i okretali joj leđa, dok su se u nju zaklinjali.

Da smo svi isti, ne bi na optuženičkim klupama danas sjedili mahom bivši dužnosnici HDZ-a, časni predstavnici hrvatske desnice, na čije smo opasne metode upravljanja zemljom kontinuirano ukazivali.

Tolerancijom protiv isključivosti

U takvim komentarima prepoznajem desničarsku predizbornu poruku. Kažu da sve što je s ljevice može ugroziti državu i uvesti neravnotežu. Poručujem im da se promjene doista spremaju, ali da se ne trebaju bojati za domovinu. Neće se poremetiti ravnoteža, a Hrvatska će biti bolje čuvana i štićena. Umjesto stranačkim iskaznicama, domoljublje će se mjeriti zadovoljnim i zaposlenim ljudima koji primaju plaću. Ljevica se doista sprema prekinuti sve poluge koruptivne vlasti i njihove „zaštite“ hrvatskim interesa. Nacionalne interese treba štititi na drugačiji način. Zagovaramo stvaranje novih vrijednosti i pravednije raspodjele među građanima.

Oduvijek sam znala da se ljudi razlikuju po svojim svjetonazorima i uvjerenjima te se u politiku nisam upustila sa očekivanjima da će mi svi s odobravanjem zapljeskati. Vjerujem u ideje za koje se zalažem i sigurna sam da se na temelju socijaldemokratskih vrijednosti može izgraditi domovina u kojoj će biti puno više zadovoljnih ljudi. Nemam namjeru posustati zbog toga što će mi netko pokušati prilijepiti „etiketu“ i pokušati se sa mnom obračunati po prokušanim nedemokratskim metodama iz razdoblja jednoumlja.

Tolerancija prema različitom, nasuprot isključivosti i mržnji. To je temelj na kojemu poslije izbora hrvatska ljevica ima namjeru izgrađivati domovinu.