 |
|
Autor:
Kregar Josip
Datum:
09.03.2012
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
|
|
Objavi na:
|
|
|
To mora da je čini mi se 1993. Bio je lijep sunčani dan. U Pragu pod pokroviteljstvom Vaclava Klausa, euroskeptika i liberala, te Vaclava Havela, tada svim simpatičnog predsjednika jake simpatije prema društvenoj solidarnosti, održavao se neki znanstveni skup o tranziciji. Osim domaćina, koji su ostavili slab dojam svojim teško prikrivenim nesporazumima, riječ je uzeo Bob Bonwitt, direktor odjela za javnu upravu (PUMA/SIGMA) OECD. Sjećam se tišine koja je zavladala nakon njegovih prvih riječi kritike sistema privatizacije u postsocijalističkim preddemokracijama. Bob Bonwitt. On nije bilo tko. On je voditelj institucija koje u bitnim stvarima određuju stavove OECD-a i Europske komisije o reformama države u zemljama kandidatima. Koncem godine ići će u mirovinu. Visok, odmjeren, čini mi se Kanađanin porijeklom, izvrsno informiran, stručnjak za javnu upravu, formulirao je jednu formulu koja mi je ostala čvrsto u sjećanju: „Privatizacija je proces u kojem novi vlasnik javne službe ili poduzeća stječe instituciju radi profita, a pravu društvenu cijenu tog procesa - nezaposlenost, pad državnih prihoda, pad kvalitete usluga za prosječnog građanima – prebacuje na državu“. Jednostavno: Profit nama, problemi vama.
To je pozadina oplakivanja nedostatka „povoljne poduzetničke klime“ u Hrvatskoj. Stvara sa slika o zločestim birokratima koji inzistiraju na kompliciranim postupcima izvlaštenja, građevinskim dozvolama, studijama prometa ili zaštite okoliša. Klima je loša jer radnici koji su cijeli život stvarali tvornice misle da su još radnici, a zapravo su obični zaposlenici koji bi skrušeno trebali pokupiti svoje radne knjižice i postati lijeni, nezaposleni ili dokoni penzioneri. Na račun države, na trošak svih onih koji nešto kupuju (PDV) ili rade (doprinosi). I još pri tome država treba štedjeti, smanjivati poreze, puštati da profit banaka i drugih mirno otječe.
Profit i vlasništvo su nedodirljivi, ali kada se otima zemlja za ceste ili buduće pruge, poklanja državno koje postaje polako i strano vlasništvo, tada se ne govori o svetom pravu vlasništva ili zakonitosti već o „birokratskoj sporosti“, nekakvoj mržnji prema strancima. Građani se pobune protiv otimanja i poklanjanja javnog prostora ili ulice za garažu i onda su oni anarhisti koji promiču nepovoljnu klimu za investitore. Nude se projekti brze izgradnje energetskih objekata, novih cesti ili hotelskih naselja i neprikrivene ideje apartmanizacije – onda se svatko tko postavi neko suvišno pitanje (npr. tko će imati korist) proglasi zaostalom komunjarom, zelenim anarhistom ili starcem koji ne razumije novo vrijeme.
Ne daj bože da seljaci hoće skupo prodati zemlju, da radnici traže plaće ili otpremnine, da netko protestira protiv (svjetski) jedinstvene hidrocentrale na ponornici. Ne daj bože da se traže veći porezi za bogate, oporezivanje profita, da se protestira da kompanije otvoreno izbjegavaju porez i isplaćuju profit za godinu koja je tek počela, samo jer je jasno najavljeno da će to biti.
Lako se laže i lako se kupuju lokalni igrači za tu prevarantsku igru. Tek na suđenju Sanaderu se jasno čulo da su dionice INE podijeljene dragovoljcima i ratnim žrtvama da bi se dobilo na izborima i da bi se te dionice prodale putem fondova Mađarima. Svjedoci tvrde da ih je na to natjerao Sanader, a ne ekonomska nužda. Sjećam se jednog građanina koji me je u to doba nazvao zatucanim komunistom, a ja sam rekao da se domoljublje upravo rasprodaje (pa pisalo je, istina skromno(!) i tada sve u novinama). Ali patriotsko srce kupljeno je besplatnim podjelama i pogodnim vlasništvom najveće hrvatske kompanije. Zašto nije bilo protesta kada je fond pod mudrim vodstvom gospođe Kosor to prodao? Čak i sada kad je to postalo jasno, nastupa kolektivni zaborav (valjda se puno ljudi smatra krivim) i želi se to brzo zaboraviti.
Lokalni igrači postaju poslušni kad dobiju menadžerske ugovore u kojima se specificiraju otpremnina, plaćama i prijateljskim nadzornim odborima, političkom stranačkom zaštitom. Uostalom mediji su u rukama stranaca ili u rasulu.
Kada se pobune seljaci pitanje je što radi vlada, a ne da je cijene nametnula multinacionalna kompanija. Nekad je to bila naša kompanija, strancima ju je skupo prodao naš ugledni šofer i patriota. Živi nesretan, pretežno šeće po švicarskim livadama. Zašto seljaci ne prodaju mlijeko konkurenciji? Zato jer je nema. Svi su u dogovoru. Svi bi rado zaradili, pa makar seljaci propali. Zar to nije zabranjeno - kartelsko dogovaranje cijena? Zar na kraju subvencije ne postaju njihovi profiti? Država nije imala ni sredstava niti iskustva da ocrni njihove vođe, ali su to mediji vješto učinili. To sve bio bi razlog za uskrsnuće Matije Gupca.
Ponovimo Bonwittovu formulu:Profit profiterima, problemi svima.U mladosti sam volio dubokoumne parole Ostapa Bendera. Jedna sliči navedenoj formuli: „Ideje naše, benzin vaš“. Taj princip prijevara i iskorištavanja je vječit. Postojao je u mračnom srednjem vijeku, osvitu prosvjetiteljstva, kapitalizmu i socijalizmu. Postoji i u ovom kompliciranom svijetu marketinga i reklamokracije, reklamiranja gramzljivih banaka i lažnih lijekova. Ti pravi vladari svijeta svoj interes opravdat će našim lošim i pokvarenim vladama (rotten states!), sporom pravosuđu, lošim radnim navikama i nedostatkom poduzetničkog duha. Uvijek su trgovci lošom robom, vještim lažima i trikovima prodavali lošu i nepotrebnu robu.
Peter Blau i Richard Scott , pred par desetljeća, vrlo dalekosežno su kao kriterij ispitivanja smisla institucije postavili princip Cui bono, prevedeno 'tko ima korist'. Takva formula dobro razbistri magle i lažne teme. Tu su imitirali slavnog Cicerona i njegov govor Pro Roscio Amerino: „Slavni Cassius Ravilla kojeg se smatralo mudrim čovjekom i poštenim sucem imao je naviku upornog postavljanja pitanja: kome koristi“ ( L- Cassius ille quem populus Romanus verissimum et sapietnissimum iudicem putabat identidem in causis quaerere solebat 'cui bono' fuisset.)
Pa po te dvije formule ocijenimo priču o nepoduzetničkoj klimi u Hrvatskoj. Možda sam u krivu, no to je prikladna fraza za jeftino popuštanje interesu profita. Novac nama, problemi vama. I još pri tome vratite vaše dugove. |
||||
