Samo 1.975.750 od upisanih 4.495.058 punoljetnih državljana Hrvatske iskoristilo je svoje pravo na odlučivanje o novom predsjedniku Republike.
U svom jedinom predizbornom zapisu „Od dvanaestoro, šestero ekshibicionista i tri opasna“ napisao sam i ovo:
„Jednu zamjerku upućujem svima kandidatkinjama/kandidatima: gotovi ništa nisu uradili na mobiliziranju birača za što veči izlazak na izbore. Nitko nije biračima rekao ZAŠTO je izlazak na izbore VAŽAN....“

Utrošili su strašno puno novaca, vremena i truda na predstavljanju sebe, neki onakvih kakvi doista jesu a većina na svoju ispeglanu, dotjeranu i uljepšanu sliku. I zaboravili na birače. Zaboravili su im objasniti ZAŠTO izaći na izbore. U zadnjem tjednu kampanje gotovo da nije bilo razgovora u kojem me ljudi nisu pitali isplati li se uopće izaći na izbore i za koga glasati.
I bezbrojne poruke koje sam dobivao elektronskom poštom bila su zapravo pitanja za koga?
Kampanja nije bila mobilizatorska.

Slušao sam sinoć i čitao danas analize raznih stručnjaka koji sada, nakon izbora mudruju na tu temu. U toku kampanje nije ih bilo nigdje. Šutjeli su i čekali. Sada pametuju.

A kako su se kandidati obračali građanima? Ja ću ovo... ja ću ono.... ja ću ovako.... ja ću onako.... JA, JA JA pa opet JA i JA i samo JA!

Nitko, ali nitko od njih građanima nije rekao da će i NJIH nešto pitati. Da neće SAM odlučivati. Da će recimo koristiti ustavno pravo i predlagati raspisivanje referenduma o ključnim pitanjima na državu i naciju. Da se protivi promjeni ustavnih pravila za EU referendum prema kojima bi manjina u ime večine odlučila o ulasku Hrvatske u EU. Da je za sporazum o arbitraži sa Slovenijom trebalo raspisati referendum.

Nitko od njih nije izašao iz okvira hrvatske političke elite koja je stvorila dogmu o tome da je samo predstavnička demokracija dobra, da je neposredna demokracija (referendum) opasna i da opravo ta elita mora preuzeti teško breme odgovornosti za sve odluke. U ime naroda.

A narod je samo nužno zlo demokracije koji se na dan izbora pretvara u birače i samo po sebi se razumije da će poslušno izlaziti na izbore i glasati za pripadnike političke elite. Svi su tražili GLAS, samo mi dajte glas a onda ću JA odlučivati.

Nitko narodu nije ponudio zajedništvo i NAKON izbora.

I dobili su odgovor. Pedeset i šest posto birača ostalo je doma. Potpuno nezainteresirani.
Što ako i u drugom krugu izlazak na izbore bude manji od 50%?
Hoće li taj predsjednik imati legitimitet naroda?

U drugi krug ide Bandić s osvojenih 293.045 glasova !
Zašto to naglašavam? Da bi se netko kandidirao za predsjednika dovoljno je prikupiti 10.000 potpisa. To vam je o,22% od ukupno upisanih birača.
Da bi građani Sabor prisili na raspisivanje refrenduma potrebno je prikupiti 10% potpisa upisanih birača! Znači 450.000 !!! Četristopedest tisuća potpisa birača da bi se izborili za pravo odlučivanja ! I onda još na referendum mora izaći 2.247.529 glasača da bi bio pravovaljan.

A u drugi krug izbora za predsjednika može kandidat s 293.045 glasa!?
Ako odaziv na izbore u drugom krugu bude kao i u prvom, imati ćemo predsjednika s oko 980.000 glasova ili s potporom od 22% birača !

Ovakav odnos političke elite prema narodu podsjeća me na reklamu jednog pogrebnog poduzeća: Vi samo umrite, sve ostalo je naša briga!

PS: Rezultati prvog kruga pokazali su svu promašenost „peglanja“ kandidata. Debakl Vidoševića, Pusičke, Primorca i Hebranga , koji su bili „peglani“ do neprepoznatiljivosti, s utrošenom ogromnom hrpetinom novaca, uz asistenciju svih mogućih domačih i američkih stručnjaka pokazali su, po ko zna koji puta da su u laži kratke noge.

Prošla su dvojica najmanje „peglana“.Nisu glumili po tuđem scenariju. Pokazali su se upravo takvim kavi jesu. Ako ništa drugo, to je vrijednost ovih rezultata.