Postizborne radosti

Građani su izabrali. Strasti se još nisu smirile. S jedne strane veselje, bez euforije i trijumfalizma. Dominiraju mirne i ozbiljne poruke s ciljem pripreme građana za ključne poteze nove koalicijske vlasti. Sve je spremno za formiranje novog saziva Sabora i imenovanje nove Vlade. Čeka se istek formalnih rokova i službena potvrda novog mandatara.

Pozornost javnosti usmjerena je na slaganje kadrovskih križaljki. Postavljaju se ministri, direktori javnih poduzeća, ... Kalkulira se bez kraja i konca. Svi istaknutiji moraju biti barem spomenuti. Dok visoki izvori ništa ne potvrđuju, prostor je otvoren za sve kombinacije. I građani su znatiželjni. Uobičajeno bogat društveni život u prosincu obilježavaju rasprave o tome tko će biti ili tko bi bio najbolji ministar nekog resora.

Sve je više-manje uobičajeno. Pobjednička strana uspješno prolazi prvu navalu javnog pritiska. Dobru i optimističnu sliku buduće vlasti narušile su tek pokoje nervozne reakcije na posve uobičajena novinarska pitanja, koje po meni nisu zaslužile toliku medijsku pozornost, ali su dobar znak da se nova vlast pripremi i shvati da ih u budućnosti neće čekati samo pohvale i razumijevanje.

S druge strane razočarana lica onih koji se nisu uspjeli izboriti za povjerenje birača. Neke od do sada parlamentarnih stranaka to prestaju biti. Činjenica je to koja će utjecati na daljnji razvoj hrvatske političke scene.

Pojavile su se neke nove snage i bit će zanimljivo pratiti kako će se snaći u realnim okolnostima. Po mojoj procjeni, demagogije neće nedostajati.

Najveći gubitnik, do jučer vladajući HDZ, uočljivo teško prihvaća novu poziciju. Meni se čini da bi trebali biti malo ponizniji i prizemniji. Nakon svega što su iza sebe ostavili, ostvareni rezultat više je od onoga što su zaslužili. Najavljuju da će novoj vlasti „piti krv na slamku“. Ništa novo. Nisu birali sredstva da se održe na vlasti pa nitko neće biti iznenađen što će i u oporbi nastaviti na isti način. Destruktivno i rušilački, skrivajući se iza parole o zaštiti nacionalnih interesa. Bit će zanimljivo gledati kako će se u to uklopiti neka nova lica, hoće li se uklopiti u poznati obrazac ili će biti vjesnici još jednog pokušaja tranzicije. Puno toga ovisit će o tome kako će završiti unutarstranačko preslagivanje. Kako god, u HDZ-u će biti zanimljivo.

Gubitak suvereniteta ili povratak kući

Od stvaranja samostalne Hrvatske, došli smo pred vrata ostvarenja još jednog velikog cilja. Hrvatski narod već dugo vremena sanja o tome kako se izvući iz balkanskog blata i približiti se demokratskim vrijednostima „stare gospođe“ Europe. Ne radi se tu samo o vrijednostima, već i o boljem životu, europskim plaćama, skandinavskom modelu zdravstvene zaštite, njemačkom modelu zaštite radničkih prava... Puno je toga što građani ove zemlje gledaju sa strane i priželjkuju desetljećima. Dugo se čekalo, okolnosti su se mijenjale, snovi su polako prerasli u realni život i stoga ne čudi da je pitanje ulaska u Europsku uniju polariziralo građane.

Europa je rekla svoje konačno da za Hrvatsku. Što se njih tiče, pitanje ratifikacije potpisanog ugovora samo je pitanje procedura i formalnosti. Vrata su nam otvorena.

Svečano potpisivanje pristupnog ugovora, kojeg su s hrvatske strane potpisali demokratski izabrani državni čelnici, samo je preduvjet velike odluke o kojoj se na referendumu trebaju izjasniti građani. ZA ili PROTIV ulaska u Europsku uniju.

Na početku smo razdoblja oštrih polemika i suočavanja argumenata. Naravno, ima i onih koji već odavno šire paranoju i koje argumenti i realnosti uopće ne zanimaju. To su oni koji nas plaše gubitkom suvereniteta i identiteta, oni koji vide tuđe, a ne žele vidjeti svoje slabosti. Podsjećaju me na one iz prošlih vremena koji su se skrivali iza „unutrašnjih i vanjskih neprijatelja“ i držali nas u izolaciji zbog pogrešnih vrijednosti.

Nisam opčinjena Europskom unijom, ali čvrsto podržavam ideju europskog zajedništva. Čvrsto sam uvjerena da je za Hrvatsku najbolja opcija preuzimanje aktivne uloge u izgradnji tog zajedništva i na taj način zaštite svojih nacionalnih i razvojnih interesa. Nema tog „zida“ koji nas može zaštititi od globalizacijskih procesa bolje od udruživanja s onima koji su nam najprihvatljiviji i s kojima nas povezuju slični ili isti problemi. Ulazak u Europsku uniju vidim kao najbolju startnu poziciju u borbi za opstanak i razvoj, poštivanje nacionalnih i ekonomskih hrvatskih interesa.

Razumijem zbunjenost i strah od nepoznatog. Ni ja nisam zadovoljna što se tijekom procesa pregovaranja nije građanima pružila šansa da se mirno i bez euforije upoznaju sa svim prednostima i zamkama pridruživanja. Žao mi je što se zbog komocije političkih elita nije kontinuirano, poglavlje po poglavlje, građane upoznavalo sa zajedničkim europskim politikama i omogućilo ljudima ne samo da procjenjuju već i da se pripremaju za nove uvjete. Nasuprot ksenofobima, Hrvatskoj treba široka fronta onih koji će se unutar europskih politika znati izboriti za naše najbolje interese. Ne samo političari, svi ćemo u slučaju pozitivnog ishoda referenduma postati građani Europe.

Za propuštenim nema smisla žaliti. Ne treba očekivati da se tijekom predstojeće kampanje upoznamo sa svakom rečenicom potpisanog ugovora niti treba dovoditi u pitanje redoslijed događanja. To je poruka svima koji se pitaju zašto je ugovor potpisan prije nego se pitalo građane. Nebitno, jer se usprkos tome u Europsku uniju neće ući ako većina na referendumu odluči da to ne želi.

Uskoro će započeti motivacijska kampanja koja predstoji referendumu. Očekujem da se tome poslu priđe ozbiljno, uvažavajući građane i pozivajući ih da se odluče ZA Europu. Nije nam potreban još jedan show program, već svjesna odluka građana ZA njihove najbolje interese. Bit će to tada i najbolja odluka za Hrvatsku.