Prvi izazovi nove vlasti

Umro je Kim Jong- il. Nema više „dragog vođe“. Korejski je narod izbezumljen od tuge. Odžalovat će dvanaest dana i onda nastaviti veličati nasljednika. Najvjerojatnije će sve ostati po starom. Narod će umirati od gladi, a nasljednici će se školovati u Švicarskoj.

Blago nama, mi biramo. Zaboravili smo na ograničenu demokraciju iz nedavne povijesti. Naša današnja razina demokracije podrazumijeva odgovornost i zato smo svi skupa okrenuti prvim potezima nove vlasti. Nakon razdoblja najava i obećanja, nastupa razdoblje iskušenja. Period prelaska vlasti zadnje je vrijeme mira i tolerancije prema novoj Vladi. Sto dana nitko ne traži niti ih je tko spreman dati. Što se mene tiče- šteta, jer vremena su ozbiljna, a problemi teški. Ne veselim se činjenici što će vlast od prvog dana morati odgovarati za svaku neisplaćenu plaću ili otpuštenog radnika. Ne zato što su „moji“ na vlasti. Ja kao i svi ostali očekujem brze, odmjerene, provedive i efikasne mjere. Drugog izlaza nema. Međutim, ja ne vjerujem da ima dobrih „prekonoćnih“ rješenja. Svi kojima je stalo do boljih vremena za hrvatske građane trebali bi brinuti ne samo o brzini promjena nego i o tome koliko su one sustavne, održive i uklopljene u razvojne procese.

Zato Vladi treba sto dana. Sve što se radi na brzinu, upitne je kvalitete. Zatečeno stanje, ne samo sakriveni dugovi, tražit će korekciju prioriteta. Tekuća događanja koja neće biti moguće ignorirati „prizemljit“ će mnoge planove. Očekujem utemeljene i promišljene poteze. Demagogija nikad nije riješila niti jedan problem.

Proračunske vratolomije

U teoriji, Proračun je najvažniji dokument koji tijekom godine donosi Sabor. To doista i je tako jer je Proračun ogledalo svih državnih politika. U praksi donošenja, uvijek je to odluka oko koje nema političkog konsenzusa i oko koje se u pravilu vodi žestoka politička bitka. Sa strane predlagatelja obično se objašnjava da samo predložena rješenja 'drže vodu'. Opozicija traži drastične promjene, sve do ukidanja pojedinih pozicija. Stručnjaci sa strane puni su dobrih ideja i savjeta na teorijskoj razini.

Današnja se situacija donekle razlikuje od nekih dosadašnjih iskustava. Čuju se zahtjevi za takvim proračunskim vratolomijama, nakon kojih bi netko mogao slomiti vrat. Prije svega, sa svih strana stižu upozorenja da će proračun biti ključan za određenje kreditnoga rejtinga. Pritisak koji se pri tome stvara blago rečeno nije prihvatljiv. Svatko upućen će se zapitati tko je na toj temi veći demagog? Političari koji 'obećavaju oštre' rezove uz najavu da se plaće i mirovine neće dirati ili svi 'dobronamjerni' savjetnici koji predlažu drastična rezanja koja bi u kratkom roku dovela do socijalnih i političkih prosvjeda velikih razmjera.

Nedavni istup guvernera Narodne banke na temu očekivanja od proračuna bio je za mene veliko iznenađenje. Traži se rezanje proračuna za 9 milijardi kuna. Vjerujem da je precizna računica iz vrha monetarne vlasti točna i da je problem realno sagledan iz aspekta dobrih poznavatelja svjetskih središta financijske moći. Međutim, propustili su u kalkulaciju ubaciti faktor održivosti i političke stabilnosti države. Zaboravili su da sustavni, dugoročni i realni planovi nastaju kao rezultat razgovora, pregovora i dogovora. Bez dvojbe, suradnja monetarne i nove izvršne vlasti nije započela na najbolji način i ne ukazuje na kvalitativne iskorake.

Za početak, treba razgovarati i postići dogovor na razini Hrvatske. Ozbiljni ljudi to uvijek rade. Bilo bi smiješno da padnemo na unutrašnjim sukobima taština. Za razgovor uvijek treba najmanje dvije strane. Odgovornosti su podijeljene i samo uravnoteženjem maksimiranih zahtjeva svake od strana, možemo očekivati dobar rezultat. Restrikcije i štednja nisu jedini zadatak nove vlasti. U slučaju Hrvatske, velike rezerve leže u boljoj organizaciji i povećanju efikasnosti cijelog državnog aparata. Ja bih uvijek izabrala prioritet dati tome poslu, makar se radi o dodatnom jednokratnom trošku. Reforme dugoročno oslobađaju veći dio društvenog proizvoda za ulaganja u razvoj.

Reforme umjesto revizija

Nije sporno da u Hrvatskoj imamo problem omjera broja zaposlenih i broja umirovljenika. Ako netko vjeruje da se visoki izdaci za mirovine mogu smanjiti revizijom lažnih invalidnosti, u zabludi je. Svaka masovna revizija samo će oduzeti dragocjeno vrijeme, a financijski rezultati će biti zanemarivi. Politika „držite lopova“ je loša politika. Lopovima i prevarantima neka se bavi policija i državno odvjetništvo. Vlada ima važnijeg posla.

Slično je i s pričom o rezanju plaća u javnom sektoru. Može li se učiteljima, liječnicima, medicinskim sestrama pa i zaposlenima u javnoj upravi dodatno smanjivati plaće? Teško, jer im razina plaća ne pokriva ni mjesečne troškove života. Plan izlaza iz teške proračunske situacije treba tražiti u pravcu uvođenja reda i restrikcija na srednji rok. Kao što se 'preko noći' nismo našli u ovoj situaciji, tako jednokratno iz nje nećemo niti izaći.

Po meni, očuvanje postojeće razine životnog standarda i potrošnje na malo treba biti jedno od ključnih polazišta odlučivanja o mjerama stabilizacije. Pitanje rasterećenja poduzetnika također je važno razvojno pitanje, ali tek u visini koja neće narušiti osobna primanja. Moguće je štediti, ali je opasno i neprihvatljivo posezati u džepove građana.

Sigurna sam da će se mnogi analitičari pa i političari nasmijati na ove moje teze, pitajući se kako se takav stav može braniti pred moćnim financijskim institucijama.

S obzirom na praksu povijanja leđa i povlađivanja baš svim zahtjevima, izgleda nemoguće. S obzirom na iskustva da se jasan plan reformi, vrijednosno i vremenski definiran, s čvrstim argumentima i jasnim ciljevima može braniti i kod najzahtjevnijih 'igrača', sve je moguće. Na politici je da odradi taj dio posla.

Sabor je konstituiran, Vlada samo što nije započela sa radom. Birači ne očekuju čuda. Meni ovog trenutka pada na pamet jedna stara poslovica: 'Složna braća kuću grade, nesložna je razgrađuju.'