Letica Slaven

09.03.2012

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

Među brojnim dokumentarnim ili „dokumentarnim" filmovima prikazanim na prošlotjednom festivalu dokumentarnog filma „ZagrebDox" najviše je gledateljske i medijske pažnje privukao srbijanski filmski uradak koji su Slađana Zarić i Filip Čolović snimili za Radioteleviziju Srbije: „Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?"

 

Autori filma Filip Čolović i Slađana Zarić

Upitnik („?") koji su autori stavili na kraj naslova na neki je način polazište, ključni autorski moto i zaključak cijeloga filma: Milošević i Tuđman (dalje: MIT) su možda dogovorili, a možda ipak nisu dogovorili „rat". Zapravo, gotovo svi intervjuirani povijesni „svjedoci" tvrde da su MIT dogovorili „rat", a jedino potpisnik ovih redaka tvrdi da samo retardirani ljudi i budale mogu tako nešto tvrditi, vjerujući pritom da je to istina.

 

Kako sam, eto, i sam bio PASIVNIM akterom filma, jer su autori iz petnaest-minutnog intervjua sa mnom probrali i nekoliko mojih rečenica i uvrstili ih u film kao svojevrsnu manjinsku, disidentsku tezu u odnosu na prevladavajući stav kako su Tuđman i Milošević zapravo dogovorili „rat", osjećam potrebu da nešto kažem o tom „dokumentarnom" filmu.

 

Tuđman i Milošević u Tikvešu

Prije svega moram kazati da su autori korektno probrali moje misli, jer su objavili jednu od niza rečenica u kojima sam dokazivao kako smo mi Hrvati imali pravo na stvaranje vlastite države i pravo na obranu od agresije. Objavili su i moju misao o ključnoj tezi na kojoj su gradili cijeli film: tezu kako su Tuđman i Milošević „rat" zapravo dogovorili.

 

U filmu izgovaram ovu rečenicu: »Samo budala bi pomislila da je rat dogovoren. Porušena Hrvatska, zaklan Vukovar – kakav je to dogovor?!"

 

Zanimljivo je i tužno što brojni intervjuirani Hrvati (Stipe Mesić, Josip Manolić, Žarko Puhovski, Dušan Bilandžić, Stjepan Kljujić, Ante Marković i dr.) bez velikih dvojbi i NIKAKVIH DOKAZA pristaju na autorsku tezu o dogovorenom „ratu".

 

Riječ „rat" pišem pod navodnicima jer su Srbi, Srbija i JNA inicirali, vodili i izgubili ne jedan nego čak ČETIRI RATA: slovenski, hrvatski, bosansko-hercegovački (tu se je opet radilo o nizu „ratova u ratu") i kosovski (taj je metaforički bio „svjetski" jer je Srbija zaratila s UN-om i NATO-om).

 

 

Tuđman i Milošević u Karađorđevu

 

Sasvim je, dakle, jasno da Srbija, pa i autori filma i njihov producent Radiotelevizija Srbije žele relativizirati i na druge „delegirati" odgovornost za ratove, ratne zločine i zločine genocida, ali je „nejasno" zašto to čine „retardirani" i „budalasti" Hrvati.

 

Štošta postaje jasnijim kad se zna da je najvažniji „svjedok" vremena, kojem su autori filma dali važnost krunskoga svjedoka, Stjepan Stipe Mesić bio formalni „vrhovni komandant" zločinačke i genocidne JNA u doba dok je ona okupirala i opustošila trećinu Hrvatske. Na tom je položaju bio i nakon pada Vukovara!

 

Stvari postaju još jasnijima kad se spomene da su svi zagovornici ili jataci teze o dogovorenome „ratu" bili svjedoci tužiteljstva Haškoga suda.

 

Naći se s takvim ljudima, makar i virtualno, u jednom „dokumentarnom" filmu (bolje bi bilo koristiti izraz PRIPOVIJEDNI film) nipošto nije lako. Zato sam zahvalan autorima što su iz mog intervjua probrali nekoliko rečenica iz kojih se jasno vidi razlika između NJIH i NAS.

 

Stipe Mesić kao svjedok tužiteljstva u Hagu