Hrvatska i njezino gospodarstvo nalaze se pred najvećim izazovima u posljednjih desetak godina. Trendovi erozije ekonomija u našem okruženju polako se zaustavljaju, a Hrvatska još nije dotaknula dno.

Godinama poticana potrošnja iznad vlastitih mogućnosti, temeljena na zaduživanju u inozemstvu i uvozu svega i svačega, te uporno zanemarivanje domaćeg realnog sektora učinili su hrvatsko gospodarstvo slabašnim i neotpornim na izazove ovakvih kriza.

Posve je jasno da su naše neravnoteže i deficiti rezultat pogrešnog ekonomskog modela, a ne samo globalne krize, zbog čega će oporavak bitno kasniti za zemljama u okruženju. Kriza uvijek sužava prostor za vođenje održive ekonomske politike.

Monetarna politika odavno je zadana, a njezin doprinos svodi se na tezu: osigurat ćemo dodatnu likvidnost u sustavu ako ste je spremni potrošiti u produktivne svrhe, a ne u krpanje proračunskih rupa i saniranje ionako nepodnošljivo velike državne potrošnje.

A fiskalna vlast upravo se trudila zadržati tu i takvu potrošnju neokrnjenom prevaljujući teret na sve ostale u ovoj državi. Tako je u 2009. osobna potrošnja pala za više od osam posto, investicije za više od 10 posto, izvoz se srozao za više od 15 posto, a istodobno je javna potrošnja jedina porasla, i to za nešto više od jedan posto.

Brine izostanak programa strukturnih reformi

I ne bi to bio tako veliki problem da je novi deficit države bio antirecesijski usmjeren. Nažalost, novac je uglavnom otišao u klasičnu, neproduktivnu potrošnju, a prave antirecesijske mjere nikad nisu provedene.

Tek se danas govori o fondu za potporu posrnulome gospodarstvu, a prošla je godina dana u kojoj je više od 50 tisuća ljudi već ostalo bez posla. Zaustavljeni su veliki infrastrukturni projekti bez ideje kako ublažiti učinke takvog šoka na sektor građevinarstva i prateće industrije koji su već dobro uzdrmani krizom na tržištu nekretnina.

Umjesto poreznog rasterećenja građana i gospodarstva, uvedeni su novi porezni nameti. Država nema ideju kako spasiti brodogradnju, niti kako restrukturirati druge sektore koji danas isisavaju golem novac preko državnih potpora.

Posljedica je to da će se prilagodba hrvatskoga gospodarstva uvjetima krize i loše vođenoj makroekonomskoj politici odvijati onako kako smo najmanje željeli, a to znači značajnim smanjenjem proizvodnje i ukupne ekonomske aktivnosti, a najveća cijena bit će plaćena kroz drastičan porast nezaposlenosti.

Najviše brine izostanak programa strukturnih reformi. Vlast se uporno opire racionalizaciji javnog sektora.

Država se mora okrenuti od rastrošnosti prema štednji, od neproduktivne potrošnje prema produktivnim ulaganjima, od golemog poreznog tereta prema poreznom rasterećenju, od svoje predominantne pozicije prema sporednoj, ali još uvijek aktivnoj ulozi.

Čaša optimizma

Cijeli sustav mora se okrenuti od puke (pre)raspodjele ka proizvodnji, od uvoza prema izvozu, od kulta nerada prema većem dostojanstvu rada i radnika, od ovisnosti o socijali prema ekonomskoj neovisnosti građana.

Ako će 2010. donijeti barem naznake preokreta u tom smjeru, “poluprazna” čaša kojom nazdravljamo 2009. godini možda nam se učini “polupunom” ususret 2010.!