Zaustavljanje stagnacije i sprječavanje recesije i dublje krize je prvi zadatak hrvatske vlade. S tim problemom je suočen najveći broj europskih vlada, tako de se može reći da je stagnacija općenito europski problem i da nešto s funkcioniranjem Europske Unije nije u redu. Ove godine u Eurozoni očekuje se pad ekonomske aktivnosti za 0,5 posto u odnosu na prošlu godinu, dok se u Americi očekuje rast od 2,5 posto, u Japanu, unatoč prošlogodišnjem tsunamiju; rast od 0,7 posto , u Australiji 4,1 posto, Kanadi 2,5 posto, Rusiji 4,6 posto, Brazilu, 3,2 posto, Indiji 7,3 posto i Kini 8,3 posto...

Turska, zemlja koju ne prihvaća Europska unija, u 2010. godini imala je rast od 9,0 posto, u 2011. oko 7,5 posto, a za ovu godinu predviđa se rast preko 3 posto. Ukupno uzevši, Svijet kao cjeloviti ekonomski prostor, prošle godine ostvario je gospodarski rast oko 3,6 posto, a za ovu godinu predviđa usporavanje gospodarske aktivnosti, ali ipak rast od 3,3 posto. Ovi podaci pokazuju da postoji veliki broj zemalja koji koje se znaju nositi s recesijskim problemima i da zemlja ne mora biti osuđena na stagnaciju ili recesiju.

To je pitanje pristupa ekonomskoj politici, odnosno, znanja i političke odvažnosti da se na temelju znanja vodi ekonomska politika. Europska unije, uz izuzetke nekoliko zemalja, se očito sve manje u tome uspješno snalazi, a Hrvatska za sada ne pokazuje bitno drugačiji ponašanje.

U Hrvatskoj sve više dolaze do izražaja efekti pogrešne ekonomske politike proteklih godina. Zemlja je visoko zadužena. Domaća proizvodnja pada već nekoliko godina, kamate na vanjske dugove počele su i same povećavati zaduženost, imamo najmanji udio radnih ljudi u ukupnom stanovništvu (oko 52 posto, u Europi oko 65%), i u tom najmanjem udjelu spadamo u zemlje s najvećom nezaposlenošću. Industrijska proizvodnja je već nekoliko godina, iz godine u godinu u padu. Visoka zaduženost stanovništva, stagnirajuće plaće i rastuća nezaposlenost su ograničenja rastu domaće potražnje. Zbog neizvjesne financijske budućnosti, građani se suzdržavaju od potrošnje i troše manje nego što bi, u skladu s tekućim dohotkom trošili u stabilnim vremenima.
Ne može se očekivati niti rast inozemne potražnje. Europa je glavni vanjskotrgovinski partner Hrvatske, a u Europi će ove godine doći do stagnacije i vrlo vjerojatno do pada gospodarske aktivnosti u odnosu na prošlu godinu, zbog čega se može očekivati i pad narudžbi hrvatskoj industriji i smanjenje potrošnje njihovih turista. Očekuje se pad gospodarstva Italije, našeg prvog partnera u izvozu, oko 2 posto, a za Njemačku se procjenjuje da će se prošlogodišnjih 3 posto rasta ove godine pasti na nulu. Ako se ta kretanja proporcionalno prenesu na našu suradnju, to bi rezultiralo negativnim utjecajem na hrvatski bruto domaći proizvod.

U situaciji pada potražnje i slabih ili nikakvih nagovještaja rasta gospodarskog rasta u narednim razdobljima, privatnih investitori se suzdržavaju od ulaganja jer, jednostavno zbog pada potražnje ne znaju u što bi investirali. Kad potrošači ne troše, a investitori ne investiraju, tada dolazi do „smrznutog gospodarstva“. Ništa se ne miče, samo se tone… Investicije, osim što povećavaju proizvodne mogućnosti u sljedećim godinama, u aktivizacijskom razdoblju čine potrošnju koja stvara potražnju i pozitivno utječe na proizvodnju. Investicijska potrošnja sudjeluje u hrvatskom bruto domaćem proizvodu oko 20 posto. Smanjenje investicija, općenito, i kratkoročno i dugoročno negativno djeluje na bruto domaći proizvod.

Rezanje proračunske potrošnje, na prvi pogled izgleda logičan potez, zbog deficita koji se stvara u državnom proračunu i ukupne zaduženosti države u koji se deficiti zbrajaju. Iako taj potez izgleda logičan, njegov efekt može biti suprotan od očekivanog. Smanjenje proračunske potrošnje za 5 milijardi znači smanjenje dohotka nekim subjektima (korisnicima tih sredstava iz proračuna) za isti iznos, odnosno, smanjenje potražnje. Ako se u Hrvatskoj troši oko 50% domaćih, a 50% uvoznih roba i usluga, to bi značilo smanjenje potražnje za domaćim proizvodima, odnosno domaće proizvodnje za cca 2,5 milijardi kuna što bi direktno utjecalo na pad bruto domaćeg proizvoda za cca 0,7 posto. Pad domaće proizvodnje smanjuje poreznu osnovicu, pa će se smanjiti i prihodi proračuna, tako da će već u prvom razdoblju pozitivni efekt na deficit biti manji od očekivanog, u drugom neutralan, a u trećem negativan.

U razdobljima stagnacije ili recesije, ne smije se smanjivati proračunska potrošnja, nego čak obrnuto, uz određene uvjete poželjno ju je povećavati da nadomjesti pad osobne potrošnje, investicija i izvoza. Ako se određeni iznos iz proračuna koristio, ekonomski i socijalno na pogrešan način, ne treba ga rezati nego ga treba preusmjeriti u ekonomski i socijalno opravdanu svrhu. Tako bi sačuvao dio ove potražnje i ispunili opći ciljevi proračunske potrošnje. U borbi protiv recesije, proračunska potrošnja najviše pomaže, ako direktno ili indirektno završi u domaćoj proizvodnji.

Povećanje poreza kao mjera pokrića dijela deficita, u razdobljima stagnacije gospodarstva, pogrešna je mjera. Kratkoročno se postignu pozitivni efekti u proračunskim prihodima, ali se dugoročno slabi porezna osnovica. Stagnacija ili recesija znači pad proizvodnje, zaposlenosti i nacionalnog dohotka kao porezne osnovice. U takvim razdobljima, mjere ekonomske politike treba usmjeriti na povećavanje porezne baze (tj. domaće proizvodnje i zaposlenosti), a ne povećavati porezne stope. Povećanje poreznih stopa znači uzimanje dio dohotka ili potrošaču ili proizvođaču, ovisno o elastičnosti prelijevanja. Bez obzira tko snosi veći dio povećanog poreznog opterećenja, on se negativno odražava na proizvodnju. Promjenom poreznih stopa radi se raspodjela nacionalnog dohotka.

Politike možemo podijeliti u tri grupe. Jedna grupa se dominantno bavi raspodjelom nacionalnog dohotka bez odgovornosti za njegovo stvaranje. Druga grupa se dominantno bavila povećanjem domaće proizvodnje, zaposlenosti, izvoza i nacionalnog dohotka ne dirajući često u porezne stope, dok se treći oblik politike bavi povećanjem nacionalnog dohotka i njegovom raspodjelom. Hrvatska politika do sada se uglavnom bavila samo raspodjelom, dok je treći oblik politike puno poželjniji.

Stabiliziranje proračuna može se postići smanjenjem proračunske potrošnje i povećanjem poreza, ali rezultat takve politike je niži standard građana kroz niže plaće i mirovine, slabiju socijalnu skrb, skuplje zdravstvo i školstvo i lošiju administrativnu uslugu. Ovakav pristup spada u pasivnu ekonomsku politiku, koja je nažalost, za sada samo vidljiva na hrvatskoj sceni.

Aktivna ekonomska politika koja podrazumijeva veću odgovornost vlade za gospodarsko i socijalno stanje u državi, stabilizira proračun na većem nivou proračunske potrošnje, ali ne uz povećane porezne stope nego kroz povećanu poreznu bazu, tj. povećanje domaće proizvodnje i nacionalnog dohotka. Ovakav pristup spada u drugačiju ekonomsku politiku od dosadašnje, koja podrazumijeva veću ulogu države i koja je u suprotnosti s neoliberalističkim pristupom gospodarstvu.

Aktivna ekonomska politika na prvo mjesto stavlja industrijsku (strukturnu) politiku koja daje odgovor na pitanje što ćemo, kako i za koga proizvoditi? U skladu s odgovorom na ta pitanja izrađuje se fiskalna i proračunska politika, a monetarna s usklađuje s njima. Hrvatska još nema industrijske politike a fiskalna i monetarna ponašaju se potpuno izolirano od hrvatskog gospodarstva i ciljeva hrvatskog društva. Rješenje hrvatskih problema i ostvarivanje hrvatskih ciljeva neće se postići pojedinačnim promjenama u postojećem modelu gospodarske politike, bez obzira koliko te promjene bile radikalne, nego kroz proces promjene modela.

Dosadašnje mjere više liče na čišćenje otpada i viška u dosadašnjem modelu nego početak izgradnje novog, drugačijeg i Hrvatskoj prilagođenijeg. U sljedećih mjesec dana biti će jasno je li nova Vlada počela proces promjene modela gospodarske politike ili ne? Ako ne, Hrvatska će utonuti u još dublju krizu, a kako smo naveli na početku, kriza nije prirodna pojava nego je rezultat politike koja se primjenjuje.