Letica Slaven

26.03.2012

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

U naslovu koji ste upravo pročitali nema skrivenih misli i poruka. Treba ga doista shvatiti doslovno: postoji zaista mogućnost da mi Hrvati postanemo i ostanemo narod i nacija bez vlastitog sjemena!

 

To sam zastrašujuću tvrdnju i spoznaju pronašao u intervjuu kojeg je novinar Marko Curać napravio s redovitim profesorom i bivšim predstojnikom Zavoda za sjemenarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta dr. Ivanom Kolakom. Intervju je objavljen u prošlotjednom Hrvatskom listu pod naslovom „Hrvati gube sluh za svoje korijene: vratimo se proizvodnji i stvaranju hrvatskog sjemena".

Čitanje intervjua donijelo je i u moje srce, razum i dušu nespokoj, nemir i tjeskobu, jer me je podsjetilo na djetinjstvo u kojem su znanje i briga naoko neobrazovanoga i priprostoga hrvatskoga čovjeka i žene o zaštiti i čuvanju sjemena bili utkani u same temelje općega obiteljskog i seoskoga znanja, pa i opće kulture.

Mislim da bi svako prepričavanje intervjua profesora Kolaka umanjilo sablasnu, ali i prosvjetiteljsku snagu njegovih argumenata o sumraku i prijetećem izumiranju hrvatskog sjemena i sjemenarstva.

Ipak, ne miješajući se u struku kolege Kolaka, čitatelju želim skrenuti pažnju na podatak koji pripada mojoj makro-ekonomskoj, pa i političko ekonomskoj struci: Kolak navodi podatak da je u zlatno doba proizvodnje i gospodarenja hrvatskim sjemenom i sadnim materijalima Hrvatska godišnje izvozila „500 milijuna američkih dolara svoga sjemena, svoje pameti" dok „danas uvozimo za oko 180 milijuna američkih dolara sjemena i sadnog materijala".

Već je taj podatak razlog za nacionalnu paniku, uzbunu i akciju, a sadržaj cijelog intervjua morao bi biti poticaj za izvanredno zasjedanje Vlade i Sabora, ali i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Naime, fantastična činjenica da je prije kojih tridesetak godina hrvatsko sjeme bilo izvor i nositelj života i biologijske raznolikosti u gotovo svim zemljama svijeta, a da danas tuđe sjeme klija i raste u Lijepoj našoj razlog je za pobunu pjesnika, pisaca, slikara i umjetnika svih vela, ali i znanstvenika i svećenika u čijoj svijesti i podsvijesti pojam SJEMENA nosi otajstvo svakog rađanja, rasta i opstanka.

Jean-François Millet „Sijač"

Važnost sjemena u svijesti i podsvijesti svakoga hrvatskog čovjeka možda se najbolje ogleda u poznatoj narodnoj poslovici „Kako siješ, tako ćeš i žeti", ali i jednako poznatoj kletvi „Da Bog da ti (mu) se sjeme zatrlo".

Razlozi su to, štovani štioče, što te molim da s dužnom pažnjom i stvaralačkom mišlju pročitaš cijeli intervju profesora Ivana Kolaka koji objavljujem uz privolu glavnog urednika Hrvatskoga lista gospodina Ivice Marijačića.

 

 

Hrvatsko sjeme u hrvatskoj grudi

Piše: MARKO CURAĆ

U specijaliziranim prodavaonicama (biljnim apotekama) i onim s mješovitom robom više se ne može kupiti sjeme hrvatskoga podrijetla. Sjemena povrtlarskih kultura, cvijeća, ljekovitog i aromatičnog te krmnog bilja itd., koje se sije početkom proljeća po vrtovima i poljima sjeverne i južne Hrvatske, uglavnom su iz Italije, Madžarske, Slovenije i Njemačke. Hrvatskog sjemena nema ni za lijek. Pitali smo uglednog hrvatskog stručnjaka i redovitog profesora zagrebačkoga Agronomskog fakulteta Ivana Kolaka što se događa i što učiniti da se ponovno u Hrvatsku vrati domaća proizvodnja sjemena.

 

Nemamo gotovo ništa svoga osim pšenice, soje, nešto kukuruza i krmnih kultura. Ostalo je sve tuđe i nepoznato, te neprilagođeno za naše agroekološke prilike. Na izvozu sjemena zarađivali smo milijune američkih dolara, izvozeći pšenicu, ječam, zob, raž, pšenoraž, kukuruz, uljanu repicu, soju, suncokret, rotkvicu, uljnu buću, sladornu i stočnu te postrnu repu, lucernu, crvenu i bijelu djetelinu, inkarnatku, grahoricu, lupinu, leću, grah, bob, slanutak, korabu, kelj, salatu, trave svih vrsta, krumpir, tulipane, gladiole, irise, narcise, ljiljane, neven i slično te 58 vrsta cvijeća. U razdoblju 1893. – 2002. stvorili smo 6.819 domaćih kultivara (sorata) na čemu smo temeljili svoje nacionalno sjemenarstvo. Hrvatsko sjeme pšenice (Zlatna dolina) sijala je Europa i SAD, a kukuruza Europa, Azija, Južna Amerika i tadašnji SSSR.

 

Hrvatska je godišnje izvozila do 500 milijuna američkih dolara svoga sjemena, svoje pameti. Samo hibridnog sjemena kukuruza do 350 milijuna dolara, a danas uvozimo za oko 180 milijuna američkih dolara sjemena i sadnog materijala. Od 1920. do 1990. proizvodili smo sjeme žitarica, industrijskog i krmnog bilja, povrća, cvijeća, ljekovitog, aromatičnog i medonosnog bilja, voćnih sadnica i cijepova vinove loze za svoje potrebe na oranicama za merkantilne potrebe od 1.685.100 do 1.855.700 hektara.

 

 

Mato Celestin Medović - Rumeni vrijes (1914. – 1916.)

 

U osječkom Zavodu za sjemenarstvo i rasadničarstvo (monopolisti u RH) te Centru za poljoprivredu, hranu i selo u Zagrebu koji umjesto da s mjerodavnim ministarstvima (poljoprivrede i gospodarstva) potiču i razvijaju nacionalno sjeme, dokinuli su domaću proizvodnju sjemena povrća, cvijeća, krmnih i industrijskih, ljekovitih, aromatičnih i medonosnih i drugih kultura, a značajno smanjili proizvodnju žitarica. Što imamo više novokomponiranih zavoda i centara, to sve više hrane i sjemena uvozimo zadnjih 10 –12 godina. Umjesto da raspustimo te zavode i centre moći čiji su rezultati rada pogubni za budućnost poljoprivrede, gospodarstva, turizma, svako malo niču novi!?

 

Još kao student 1968. –1972. shvatio sam da je sjeme prvi, najvažniji i najodlučniji temelj gospodarstva, da svi cvjetovi i sokovi sadašnjosti nastaju iz sjemena prošlosti, da svako znanstveno postignuće koje zanemari prošlost postaje pogubno za vlastiti narod, da bez kvalitetnog sjemena nema ni plemena (države i naroda), da smo suvereni toliko koliko proizvodimo svoga (sjemena i zdrave hrane), da imamo onoliko koliko posijemo ili posadimo svoga, da je bolji golub u ruci, tj. domaće sjeme i sadni materijal nego vrabac na grani, nekvalitetno i neprilagođeno uvezeno sjeme za tri naše regije – panonsku, gorsku i jadransku. U svim europskim državama vlade i nadležna ministarstva (poljoprivreda, znanost, gospodarstvo) sjemenu i sadnom materijalu pridaju najveću moguću pozornost jer znaju da "ako nisi posijao, ne ćeš ni žeti".

 

Koliko je sjeme važno za naš i svaki drugi narod, kod nas bi mu se morao dignuti spomenik odmah do bana Josipa Jelačića na glavnom zagrebačkom trgu. Pitate me kamo idemo? U robove – u društvo robova, zar zaista ne vidite?! Sjeme je razvilo civilizacije, narode i države svjesne toga znaju, a mi ... Sjeme je vrelo života, jer života na zemlji bez sjemena nema. Koliko se sjemenu poklanja pažnja u Hrvatskoj, najbolje se vidi što je naša Vlada stvorila ekološku poljoprivredu, ali bez ekološkog sjemena i sjemenarstva (ciljajući valjda na uvoz za koji se ne zna hoće li biti adaptabilan za naše specifične agroekološke uvjete).

 

 

Vincent van Gogh – Pšenično polje

 

Sa suradnicima Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i kao prvi izabrani docent, izvanredni, redoviti profesor te profesor sjemenarstva u trajnom zvanju, više od dva desetljeća zvonim na uzbunu, ali mjerodavni me ne čuju, neovisno o političkoj opciji. Cijeli život borim se da stvorimo svoju živu nacionalnu banku biljnih gena (sjemena i sadnog materijala), a imamo više od 1000 svojih samoniklih biljnih jestivih vrsta s brojnim podvrstama, kultivarima, genotipovima i lokalnim populacijama koje su rasute diljem svijeta po tuđim nacionalnim ili privatnim bankama sjemena. Za ozbiljnu i smislenu domaću proizvodnju sjemena imamo agroekološke uvijete i tlo, dobre sjemenare i rasadničare, ali država do sada nema strategiju za domaću hranu, a kamoli za sjeme i sadni materijal na kojem hrana (naša) počiva. Što bi uvoznici sjemena i hrane radili kada bi Hrvati proizvodili svoje sjeme i hranu te izvozili!? Sa suradnicima i sjemenarima pokušavao sam 22 godine (i još pokušavam) utjecati na Vladu da se okrenemo svom narodu i domaćoj kvaliteti sjemena i hrane, ali sve je bilo uzalud. Sjeme i sadni materijal moja su profesija, moj život i moja ljubav, ali na žalost naše sjemenarstvo ide u krivom smjeru, možda i zato što je bivši ministar poljoprivrede (Ivan Đurkić) osnovao Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo kao svoju privatnu odstupnicu kad je napuštao ministarsku fotelju!?

 

Koliko znam ne postoji. Varaždinci već desetljeće pod blagoslovom Zavoda za sjemenarstvo i rasadničarstvo i Centra za poljoprivredu, hranu i selo kupuju talijansko sjeme (zelje) kupusa koje uvoznici uredno prodaju po njihovim apotekama!? Nije varaždinsko zelje hrvatska znamka zato što se proizvodi u Varaždinu i oko njega nego zato što izvorno Varaždinsko zelje ima gene kakvoće u tom sjemenu što je samo po sebi znamka i izvorno hrvatsko. Za uvoznike izgleda da je kupus – kupus, ma od kuda dolazio i da nema razlika, ali na našu sreću postoje značajne razlike. Znate li možda da se ti izvori Varaždinskog kupusa više ne nalaze u Hrvatskoj već u europskim državnim i privatnim bankama gena. Slično je s tisućama naših populacija (lucerne, dalmatinskog buhača,...), kultivara, lokalnih genotipova koji su othranili naše pretke i nas.

 

Znak da Hrvati gube sluh za svoje korijene, identitet, suverenitet, posebnost, inteligenciju, sposobnost, ... valjda ćemo kad uđemo u EU jesti eurozrak, a ne svoju domaću hranu proizvedenu iz domaćeg sjemena. Mi smo jedina EU država koja ulazi u zajednicu bez Hrvatske banke biljnih gena (sjemena i sadnog materijala). Pitam kako je to moguće, a morali smo imati banku nacionalnog sjemena i trajno raditi na njoj radi potreba 4.5 milijuna naših građana i 10 –12 milijuna ili sutra više turista koji nam rado dolaze ljeti, a mi im nudimo južnoameričku (GMO) govedinu, nizozemsku svinjetinu, sir i pršut iz Španjolske, Italije, te tuđe salate, rumunjske janjce i jariće, japansku i norvešku ribu ..., a imamo preko milijun neobrađenih hektara oranica i više stotina tisuća nezaposlenih. Više od milijarde eura leži u neskupljenom ljekovitom bilju, a Državni zavod za zaštitu prirode, sve molekularni biolozi, bez ijednog agronoma ili znalca, ne dopuštaju jednom poduzetniku da zaposli 20 –100 ljudi branitelja na žetvi i destilaciji, primjerice, smilja. Zar to nisu otuđena središta moći koje smo sedamdesetih godina prošlog stoljeća zvali geneksi, ineksi, ...

 

Ispod svakog 'sljemena' (krova kuće) samo u prošlom stoljeću Hrvati su čuvali od 25 –85 vrsta sjemena koji su poljodjelcu značili život i opstanak. Treba podsjetiti da je hrvatsko sjemenarstvo i rasadničarstvo zbog važnosti za opstanak naroda utemeljio hrvatski knez Trpimir 848. godine u Rižnicama dajući benediktincima oranice za 'biljevište i pokušalište boljeg sjemena', a kralj Zvonimir ledinu u Baškoj za sjeme. Od tada do 2000. godine Hrvati su koristili dominantno svoje domaće sjeme (populacije lokalne genotipove, klonove) različitih vrsta i prilagodili ih domaćim agroekološkim uvjetima. Već 1771. u Splitu su poljodjelci u okviru Gospodarskog društva osnivali prva viđenija pokušališta gdje su najbolji sjemenari pokazivali svoje sjeme na danima polja. Dragutin Lambl i suradnici 1868. u Križevcima ispituju 16 kultivara krumpira, a 1903. prvi hrvatski znanstveni sjemenar i oplemenjivač bilja Gustav Bohutinski stvara prvi kultivar (sortu) pšenice Prolifik i kukuruza Hrvatica. Na petoj poljodjelskoj svjetskoj izložbi sjemena u Beču 1873. hrvatsko sjeme kukuruza Stražimirovac (stvorio Dragutin Stražimir u Donjoj Zelini) osvaja prvu nagradu kao najrodniji i najkvalitetniji. U Križevcima se 1860. otvara prva agronomska škola gdje se izučava sjemenarstvo. Godine 1878. Aleksa Rusi piše prvu hrvatsku znanstvenu knjigu o uzgoju bilja, a 1893. u Križevcima se osniva Kraljevska zemaljska postaja za istraživanje sjemenja, prva u srednjoj i istočnoj Europi i jedna od pet u današnjoj Europi. Već 1919. osniva se današnji Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a brojni profesori i doktori daju značajan prinos našem sjemenarstvu, npr. Alois Tavčar, Josip Milohnić, Vinko Milinković, Josip Gotlin, Franjo Šatović, Josip Potočanac, Marijan Rajc, Drago Parlov, ... a instituti u Zagrebu i Osijeku postaju nositelji razvitka sjemenarstva za domaće potrebe i izvoz, razvija se tržište domaćeg sjemena i sadnog materijala, više se izvozi nego trži u Hrvatskoj ili bivšoj državi.

 

 

 

Povijest je učiteljica života, a naša je na sjemenarstvu izvanredna. Vratimo se svojim korijenima, radu, proizvodnji i stvaranju hrvatskog sjemena, vratimo se znanosti i struci, stvarajmo nacionalne i regionalne znamke za zdravu hranu iz našeg sjemena, cijenimo sebe i svoj rad kao što to rade Nijemci, Francuzi, Englezi, Židovi i prozovimo nesposobne i nestručne ma kojoj opciji pripadali, obradimo svoju zemlju i izvozimo hrvatski prepoznatljivu zdravu hranu i sjeme. Nedugo smo to imali, ali radi PDV-a na granici uvozimo, a radi komada govedine u juhi ubijamo rasplodnu kravu. Svi moraju sudjelovati u revitalizaciji i razvitku hrvatske poljoprivrede i profesori i inženjeri, tehničari, obični pučani, bankari, političari, ... svi. Pogledate li uvoz hrane od 1995. do 2012. (Hrvatska gospodarska komora) i godišnje svote veće od 2,2 milijarde eura s jedne i milijun hektara naših neobrađenih površina i već 350.000 nezaposlenih, zaboljet će Vas glava, a prirodnoga lijeka ima.