Letica Slaven

04.04.2012

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

 

Kako je taj osvrt objavljen na slovenskom jeziku, nudim ga, u izvornoj verziji, čitateljima ovoga portala na ogled, razmišljanje, kritiku i sugestije. Sve to ili nešto od toga možete mi poslati virtualnom poštom na: slletica@inet.hr

 

 

 

 

Hrvatska već nekoliko godina nije zemlja iz koje stižu dobre i optimistične vijesti. Mediji su u Hrvatskoj odavno postali neprijateljima svake nade, glasnicima apokalipse, proširenim crnim političkim kronikama, garniranim tračevima i sportskim senzacionalizmom.

 

Medijska se „industrija" u Hrvatskoj urušava. Ključni je uzrok tog urušavanja svjetska financijska kriza i europska i hrvatska dužnička kriza, ali dobar dio odgovornosti je i na vlasnicima novina, nakladnicima, urednicima i novinarima. Površni senzacionalizam, nihilizam i cinizam preplavili su novinarstvo. Dobra priča, prava vijest, građanska uljudnost i lijepi stil prognani su iz novinarstva. Novinarstvo je pretvoreno u metaforičku balkansku krčmu u kojoj teče alkohol, trešti turbo-folk, vlada nesnosna buka i curi krv.

 

 

Po mom dubokom uvjerenju Hrvatska je postala taocem „borbe protiv korupcije" koju joj je nametnula Europska unija kao jedan od ključnih uvjeta članstva. Od uhićenja Ive Sanadera do danas „borba protiv korupcije" i medijsko i političko referiranje na tu „borbu" promaknulo je glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i šefa USKOK-a Dinka Cvitana u daleko najmoćnije ljude u zemlji, ali je postalo i nekom vrstom nacionalnog i medijskog reality showa koji sve druge događaje potiskuje u drugi plan. Osobno smatram kako je „borba protiv korupcije" vrlo važna, ali nipošto i najvažnija javna politika u našoj i u nama susjednim zemljama.

 

Naime, kad bi korupcija nekim čudom nestala preko noći, gotovo ni jedan suštinski problem hrvatskog društva ne bi bio riješen. Hrvatski je vanjski dug premašio 46,5 milijardi eura; javni dug je premašio (bez državnih jamstava) premašio 22 milijarde eura; broj nezaposlenih premašio je 343.000 (20.1%); u ovoj godini u državnoj će blagajni nedostajati najmanje 15 milijardi kuna (oko dvije milijarde eura); nelikvidnost je premašila 4 milijarde eura; javne i privatne investicije u 2012. godini smanjit će se na manje od 50% onih u najboljim godinama; kreditni rejting na korak je od „smeća" itd.

Konačno, pad industrijske proizvodnje, ali i proizvodnje roba i usluga u cjelini u posljednje dvije godine lako bi se mogao protegnuti i na slijedeće dvije i više godina. Strani prognozeri, Svjetska banka i MMF, ne vesele nas svojim ocjenama kako ćemo se dugo i mukotrpno izvlačiti iz recesije.

 

Još nešto o borbi protiv korupcije. Politička korupcija je veliki problem, ali je još veći problem „zarobljavanje države" (state capture): situacija sprege nove kapitalističke s političkom elitom koja donosi zakone po njenom „nalogu". Uz to velika ili politička korupcija ne postoji u Hrvatskoj kao zaseban fenomen, već je povezana s „izvozom" korupcije iz metaforičke Europe: Finske (Patria), Mađarske (MOL), Austrije (Hypo banka), pa i Amerike i Rusije.

 

 

Prezir, pa i gađenje, ljudi prema hrvatskoj politici i političarima (iznimka su predsjednik Ivo Josipović koji uživa potporu čak 78% građana i premijer Zoran Milanović s podrškom od 68%) ima uporište u nesposobnosti, nepotizmu, strančarenju i zlouporabama politike, ali bitnu ulogu u tome imaju i mediji koji su političke vijesti i priče usmjerili isključivo prema crnoj političkoj kronici.

 

Temeljni je razlog negativne selekcije političke kaste u Hrvatskoj većinski izborni zakon koji šefovima-šerifima stranaka daje pravo da određuju tko će biti u Saboru, jer oni odlučuju redoslijed „podanika" na izbornim listama. Osobno se neuspješno zalažem za izmjene zakona koja bi omogućile istodobno glasovanje i za stranku i za osobu.

 

 

Da nada u Hrvatskoj nikad ne umire pokazuje odnos javnosti prema novoj vlasti. Kako je stara (HDZ-ova) vlast izgubila svaki legitimitet, narod se nada i vjeruje kako će ga „spasiti" nova vlast na čelu koje su Zoran Milanović, dr. Ivo Josipović i Kukuriku koalicija. Prvih sto dana nove vlasti prebrzo je prošlo, ali nije dostatno za donošenje konačnih prosudbi o učincima – pozitivnim i negativnim – njenih javnih politika.

 

Osobno bih joj dao prolaznu ocjenu: - 3 (dobar).

 

 

Kao manje dobre i loše odluke i rezultate istaknuo bih: (a) vraćanje na praksu „komunističke avangarde" pri izboru kadrova u državnoj upravi i javnim poduzećima; (b) protuzakonito ukidanje institucije javnih natječaja u izboru tih istih kadrova; (c) „moralni i etički deficit" kadrova HNS-a (ministar Radimir Čačić imenovan je za „prvog potpredsjednika Vlade" iako je skrivio prometnu nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi); (d) nastavak negativnih ekonomskih i socijalnih trendova – rast nezaposlenosti, pad industrijske proizvodnje i BDP-a; (e) prevelika i nerealna očekivanja od članstva Hrvatske u EU.

 

Briljantni karikaturist Stiv Cinik ovom je karikaturom izvrsno vizualizirao prvih 100 dana novog VRH-a

 

 

U Hrvatskoj postoji duga praksa političkog igranja retoričkog ping-ponga na relaciji vlast – oporba u odnosu na uzroke Velike recesije, dužničke krize i dužničkog ropstva. Za mene kao teorijski i empirijski neutralnog „promatrača" stvari stoje drukčije. Ja nacionalne ekonomske probleme s kojima se hrvatska susreće već „dva izgubljena desetljeća" (od 1990. do 2000. i od 2001. do 2011.), a stupili smo već i u treće, promatram kao svojevrsnu kroničnu i degenerativnu bolest čija je etiologija složena i dugotrajna: dio uzroka leži u komunističkom nasljeđu, dobar dio u ratnim razaranjima i paralizama, dio u kleptokratskom privatizaciji, dio u nesposobnim, negativno selekcioniranim, političarima i poduzetnicima, dio u nama-narodu, a dio u „okruženju": svjetskoj financijskoj i europskoj dužničkoj krizi i recesiji.

 

Osobno me najviše teorijski i emocionalno potresa duboka kriza mediteranske i srednje Europe kojima se ne nazire kraj, jer europske „vođe" nisu, nažalost, ništa bolje od naših: hrvatskih, pa i slovenskih.