Moram priznati da se ponekad ne znam snaći u modernom svijetu. Odrastao sam i formiran sam u jednom drugom vremenu. Bez nostalgije gledam na to. Ono što je bilo dobro pripisujem i tome da mi je sve bilo dobro, jer sam bio mlad. Nosio sam dugu kosu i košulju na cvjetiće. Poslije puštao bradu i to sam smatrao slobodom. Imao sam besplatno školovanje i dobru medicinsku njegu. Ne sjećam se jesu li se lijekovi plaćali i kakve su bile mirovine, no činilo mi se da je život bio dobar. Sjećam se i šokantnih scena siromaštva, zemljanih podova u kućama seljaka, utišavanja radija kada se slušao Grga Zlatoper iz Washingtona. Ponekad sam bio bijesan i na sistem i na Tita, i na Partiju i na himnu. Često sam mislio da znam sve i da sam uvijek u pravu. Ovaj uvod je bi potreban jer se takve slike miješaju u današnjim raspravama o školstvu i mladima. Njima je ovo što sada živimo buduća prošlost, pa se može očekivati i nerazumijevanje.

Čitam danas o reformi školstva i sveučilišta. Pada kiša i čitam novine s nekim datumima srpnja. Piše da ne smijemo dozvoliti da se upisuju studenti na studije za profesije koje se ne traže na tržištu. I piše još da školovanje treba biti besplatno. Valjda zbog te hladne kiše nisam dobre volje i nevoljko smatram te tvrdnje blesavim. Dobro, dobro, pristojnije: nedokazivima i trivijalnim, teško obranjivima. Kada se razmisli i ne sudi srcem. To su dogme i lako ih prihvatiti kao istine. Teško je dokazati očito.

Studiji nekad i danas

Najprije o besplatnom školovanju. Školovanje je uvijek bilo način da se sposobniji probiju u društvene elite. Škola je jamčila ne samo posao već i društvenu promociju, kraći vojni rok i bolje udavače. Školovan čovjek govorio je književnim jezikom i odmah se mogao prepoznati. Školovanje je bilo preduvjet za napredovanje, za bolje plaće i prihode, pa i u stranačkoj hijerarhiji. Školovanje je bilo ključ važniji od roda i porijekla. Učitelji i profesori bili su neupitni autoriteti, onako kako se danas nesvjesno naklonimo kad u oči pogledamo Ivicu Todorića, Ivicu Mudrinića ili Ivana Miloševića. Služio je selekciji najboljih, oni koji su lakše shvaćali i upornije učili.

Danas jednostavno nije tako i ne treba trošiti vrijeme na dokazivanje. Škole su pune odlikaša čija je vještina pisanja SMS-a nevjerojatna, koji imaju stotine prijatelja na Facebooku, ali im na jetra ide matematika i gospodarstvo. Što će ima grčki ili latinski kad znaju Word ili Excel. Za njih je škola razdoblje, a ne zadatak, neka faza života u kojoj imaš slobodu prije nego postaneš - ne daj bože radnik. Ne vole školu, a možda ni učenje. Ne vole razmišljati o onom što nije očito. Takvi dolaze na studij i većina su. Smeta ih selekcija i strogoća, uče iz nejasnih sažetaka sažetka nečijih skriptica. Žele svi biti odlični i hvaliti se time. Čujem da se jedan ugledni državni službenik ljuti na mene jer je njegova kćer dobila vrlo dobar. Za njega sam zlotvor. Ne zanima ih znanje već ocjene. Sistem danas ne služi selekciji boljih već društvenoj kontroli mladih. Dok lagodno uče i studiraju nisu bijesni i nezaposleni, zanimaju se sportom i zabavom.

Sve ovo je barem malo točno, ali nije argument za plaćanje ili besplatno školovanje. Međutim argument je nešto drugo što čitam u starim novinama. Izabrani mladi studenti na minusinteligentno pitanje o čemu razmišljaju, uglas spominju da će ići u inozemstvo jer kod nas nema budućnosti i optimizma. Dekan medicine govori o budućem deficitu liječnika, Njemačka traži tisuće informatičara, Kanada medicinske sestre i strojare. Svi se ponašaju kao vrhunski nogometaši ili manekenke: uspjet će u Realu ili Manchester Unitedu, nosit će revije u Milanu i Parizu. Ovdje nema budućnosti za njihove talente.

Samo kod nogometaša zarađuju i klubovi i menadžeri. Ovdje država plaća školovanje budućem stručnjaku u Njemačkoj, Francuskoj ili Americi. Odmah zaborave da je netko (MI!) platio njihovo školovanje. Kada naša intelektualna ili samo obrazovana elita krene u svijet sebe smatra obrazovanom radnom snagom koju treba i dobro platiti. Pa imaju školu! Svugdje po svijetu su naši kemičari i liječnici, biolozi i informatičari. Gastarbeiteri više nisu snalažljivi zidari i konobari ili pomorci, već naša školovana elita. S gledišta države to nije dobro - to je čisti gubitak.

Pravedni krediti za studiranje

Ostajemo bez najboljih i, ergo, lošiji ostaju: oni koji imaju manje sklonosti riziku, ne znaju jezik ili imaju drugi nevažni razlog. No bitno je ovo: država je u njih uložila i nemaju pravo otići, slobodno otići. Možda bi izuzetak od ovog bio studij hrvatskog jezika, povijesti, prava ili hrvatske književnosti, jer te profesije ne prolaze najbolje na svjetskom tržištu rada. Država ih treba te treba, ovdje će raditi i plaćati porez, pa država treba i snositi trošak obrazovanja. Možda je ipak bolje da svi plaćaju, a ne samo budući emigranti.

Pravednim smatram da država omogući kredite, jer krediti se vraćaju i mogu obvezati da se radi u Hrvatskoj, a ako ne – da se sredstva vrate. Iz kredita se plaćaju školarine, ali i samostalni život. Nije komplicirano, a najbolji i najsiromašniji mogu se osloboditi plaćanja. To rješenje povećava osobnu odgovornost i za studij. Možda nisam u pravu, no ne branim interes nego iznosim iskustvo koje imam.

No druga teza iz novina čini mi se problematična. Tvrdi se da tržište rada treba diktirati upisnu politike, kvote i mogućnosti izbora studija. To mi se čini kao besmisleni argument. Kakva je situacija jedino bi teologija trebala studente. Vidim da se grade nove crkve, a ne tvornice. Zar zbog propasti brodogradnje ukinuti te studije i fakultete, zar zbog toga što više ne postoji Pliva, farmaciju pretvoriti u studij ljekarničkog marketinga? Zašto studirati filozofiju ili umjetnost ako se to ne traži? Naše gospodarstvo, kakvo je sada, traži bageriste i tesare, čemu studij arhitekture ili građevine? Možda, tako je neka predložila, studij za pastire? Obrazovna strategija bila bi – svi u konobare, recepcionare ili vozače.

Nema besplatnog ručka

To da je tržište, osobito tržište u recesiji, slab regulator potreba za školovanjem znalo se oduvijek. Transakcijski troškovi su veliki ili jednostavnije, tko zna što će biti sudbina svakog studenta? Ideja da će država prepoznati signale tržišta i da će biti mudra u odlukama proturiječi iskustvu. Uostalom što se država toliko želi miješati? Valjda da smanji svoje troškove. Ali što ako ja želim studirati filozofiju ili računovodstvo? Zašto ja nemam pravo izbora? Platit ću ako treba, ali želim svoj izbor. I tu postoje ograničenja – kapacitet, kvalificirani nastavnici i drugo.

Društvo slobode i izbora je ono u kojem pojedinac snosi rizike svojih izbora. Patronat države više smeta negoli pomaže pravednost. Nema besplatnog ručka, ali se mnogo hrane baca. Lijek protiv toga nisu točkice već cijena hrane. Ako se ljudi hrane nezdravo, treba ih naučiti da rizik plaćaju sami. Ja prvi spadam u tu kategoriju ljudi koji moraju promijeniti navike.

Vatra slabo gori. Drva su mokra. Gužvam novine i bacam u peć. I sada će netko reći da internet ima prednost pred tiskanim medijima. Možda moje ideje ne vrijede i gazi ih vrijeme. Ipak, od države se očekuje jednostavno previše. Država ne proizvodi čuda. To radi crkva. A za sada njihovo sveučilište stoji u planovima, a dio poklonjenog zemljišta ide za stanove. Novine gore, riječi ostaju u pepelu.