Moja baka Viktorija pažljivo je i godinama čuvala časopis "Svijet". Časopis je izlazio između dva svjetska rata i moja baka je s nostalgijom gledala slike ljetovanja kraljevske obitelji, konjičkih natjecanja, Josephine Baker. Prema uredničkoj politici list je spadao u žuti tisak. Moja baka ga je čuvala kao sjećanje na zlatna vremena obiteljskog obilja i kapitalizma. Ja sam prelistavao malo požutjele stranice tražeći stripove i povremeno čitajući zanimljive članke o napretku znanosti i tehnike. Posebno se sjećam jednog članka o rješavanju svjetske krize energije.

Autor ideje je zamislio izgradnju gigantskog mehanizma koji bi povezao Zemlju i Mjesec. Mjesec bi svojim kretanjem pokretao agregate na polovima Zemlje. Pokretao bi povezan čeličnim tornjem generatore struje, pretvarao gravitaciju u neiscrpan izvor električne energije. Za svakog skeptika bio je tamo i crtež tog projekta, s neproporcionalno nacrtanim Mjesecom i Zemljom. Pitanja o tome kako bi se to izgradilo, kako savladati udaljenosti ili zakone fizike, može postavljati samo zlonamjerni skeptik ili profesionalni kritizer nesposoban za velike zamisli. S druge strane, građevinski lobi je već trljao ruke računajući profit.

Vladine zgrade na jednom mjestu

Naravno, često se pojavljuju takve zamisli. Preseljenje centra Zagreba na područje Zapadnog kolodvora, izgradnja metroa, Zagreba na Savi, dobre su i atraktivne ideje. Uz Savu se, jer je teren državni i gradski, mogu izgraditi prometnice. Mali vrtovi, oaze penzionerske sreće, ne mogu biti ni pokretači poljoprivrede. Hrđave šipke koje vire iz ledine pokraj "Kockice" znak su da postoje temelji i projekti za gradnju.

Tisuće ljudi koji šeću uz Savu, nedjeljom kad je sunčano, stotine ponosnih vlasnika kućnih ljubimaca, koji uživaju u slobodnim ledinama, ili pak oni koji se znoje trčeći uz nasip, svima njima padaju ideje o tome kako iskoristiti taj divan, još nekomercijaliziran, prostor.

No njihove ideje su premale.

''Osnova ambicioznog projekta je gradnja brane kod zapadnog zagrebačkog naselja Prečko te novog kanala Sava - Sava. Ti bi objekti, osigurali miran tok i stabilni vodostaj Save kroz Zagreb. To bi pak omogućilo preobrazbu sadašnjeg rješenja, nastalog nakon poplave 1964. godine, zasnovanog na nasipima udaljenim stotinjak metara od Savina korita i teretnom kanalu Sava - Odra.

Umjesto toga, nakon izgradnje brane u Prečkom, područja s obje strane Save pretvorila bi se u atraktivne urbane prostore s brojnim poslovnim, sportsko-rekreativnim, kulturnim i rezidencijalnim sadržajima, institucijama Vlade, pravosuđa, kongresnim centrom i pratećim sadržajima. Realizacija projekta donijela bi brojne koristi. Primjerice, brana u Prečkom i druge ustave proizvodile bi gotovo četvrtinu električne energije potrebne Zagrebu.

Vlada i njezine institucije preselile bi u nove objekte, čiju bi gradnju na temelju javno-privatnog partnerstva financirao koncesionar nakon što uđe u dugogodišnji najam sadašnjih Vladinih zgrada.

Cijeli projekt "Zagreb na Savi" i investicija od 1,2 milijarde eura riječima donijela bi nominalnu vrijednost prosječne godišnje koristi od 84,8 milijuna eura. Sve navedeno pratile su makete zgrada, vjerojatno i neka računalna simulacija, objaviti će se studije i monografije.''

Nije prvi put da čujem tu ideju. Pred skoro deset godinama iznosio ju je kandidat HSS kao glavnu točku svog ekonomskog programa. Istina, on je naglašavao atraktivnost hidroelektrana (jer mu je to struka). Pa još par mjeseci takvu je zamisao, još je bila njegova, iznio Davor Bernardić. Istina, nije imao dovoljno hrabrosti kakvu pokazuju sadašnji predlagači. Sjećam se kako sam na šetnjama uz Temzu, Senu ili Moskvu, mislio kako je šteta što je Zagreb pobjegao od Save, a Pariz je najljepši uz obale rijeke. Arhitekti u svojim arhivama sigurno imaju desetak takvih studija, njihovi profesori na vježbama su im davali zadatke crtanja savskih šetnica. Sigurno se nije htjelo stati na onih nekoliko elegantnih nebodera, neuređenim sportskim parkom. Boćarski dom nastao je kao spomen južnjačkoj nostalgiji i nekadašnjim raskošnim izložbama cvijeća. No, ono što je novo je fantastično vizionarstvo dostojno, sinergiji ideja prvog potpredsjednika i vječitog gradonačelnika.

Trebat će manje službenih vozila

Jednostavno se ne usudim biti protiv takve grandiozne zamisli. Ne znam detalje, ali jednom sam čuo ideje da je nasip još jedina šansa izgradnje gradskih komunikacija bez kompliciranog bavljenja vlasničkim parcelama i sličnim sitnicama. Sve zemljište je gradsko. Cijena prava sitnica. Ne samo ja, nitko se tome neće moći oduprijeti. Zapravo ima zdrave logike u tome da država uzme što više, sredstva prelije u javne radove i zaposli ljude. Možda kompliciram, no u tome će ipak više otići vlasnicima građevinskih firmi (sladak izraz ''građevinski loby'') nego za plaće.

Korisno će biti sabiti tu neproduktivnu birokraciju u torove administrativnih zgrada građenih prema novim energetskim standardima. Naravno da će komunikacija i kontrola biti jednostavnija, a međuresorska suradnja biti će brza kao zbor stanara jedne zgrade. Ministri će imati ured na vrhu s pogledom na zeleno Sljeme, plavu Savu, a na građane, šetače ili prosvjednike gledat će s visoka. Trebat će manje službenih vozila. Banski dvori biti će elitni restoran i muzej. Neće se graditi trg pravde, nezavisnost sudstva simbolički će biti osigurano posebnom zgradom. Neće trebati kampus na Borongaju.

Spadam u skeptike

Već ste prepoznali. Spadam u skeptike i nemam razumijevanja za megalomaniju. Tangenta ispod Sljemena, metro od Podsuseda do Sesveta izazivaju kod mene zebnju. Sjećam se kako su me lako ušutkali kod ideje o gradnji Arene (kazali su da sam protiv sporta) ili stadiona na Kajzerici. A ja zapravo nisam skeptik, već samo pitam odakle novac, koje je dobro od toga i tko će zaraditi. Za novac kažu da će se osigurati javno privatnim sredstvima, ali to može ispasti svakako. Ne vjerujem da se radi o privatnom interesu profita, koji navodno sada ima novca, a država ne. Ako pak sredstva idu iz javnih fondova, to znači da deremo proizvođače i potrošače porezima, a ja vidim bolje svrhe i namjene trošenja od ulaganja u državne zgrade.

Nemam razumijevanja za velike hrabre zamisli. Vozim se pored Obrovca, tvornice papira u Plaškom, bakarske koksare, brodogradilišta, bolnica uz Zagreb ili u Zadru. Autocesta nakon Dugopolja je sablasno pusta, a most na Pelješac ostavljen. U Hrvatskoj se povremeno ruše spomenici revolucijama i ratnicima, ali spomenici ljudskoj naivnosti ostaju. Ne treba hrabriti ljude velikim pobjedama već lakšim životom, ne pustiti da žive u smjeni euforija i depresija, već jednostavno žive i korisno rade. Graditi novo središte države nije Zagreb na Savi, već novac za građevinare. Ma važniji su ljudi od zgrada.