Ima li ikoga na hrvatskoj političkoj sceni koji ne zna da Laburisti neće nakon predstojećih parlamentarnih izbora koalirati s HDZ-om? Sumnjam. Jer, gotovo da nije bilo novine, radija, televizije i portala koji nisu prenijeli Lesarovu poruku: „S HDZ-om se može jedino u Remetinec!“ I moja je malenkost u nekoliko javnih istupa nedvojbeno naglasila: „S HDZ-om nikako a s kukuriku koalicijom – možda“.

Prije dva tjedna Radimir Čačić je u „Globusu“ – s njemu logične visine – nas laburiste apostrofirao kao efemernu, za kukuriku koaliciju potpuno nezanimljivu stranku koja, po njegovim (uglavnom pogrešnim) prognozama, neće proći izborni prag. Prije dva dana u „Jutarnjem listu“ neka druga i poruka ali i pouka: „Ako SDP-u uzmanjka ruku u Saboru, prvo će nazvati Lesara“.

Kako će to SDP nazvati stranku koja neće – po jednom od stratega koalicije – prijeći izborni prag?!

Istraživanja – ma koliko dio medija i kukuriku koalicija šutjeli o tome – pokazuju da razni spin doktori ipak ne mogu zaustaviti Reuters. Sto puta od raznih vlasti prevareni Hrvatski radnici znaju čemu služe Laburisti. Spoznali su - ali ne na temelju spinova i praznih, plaćenih priča – da se napokon pojavila stranka koja uistinu ima na pameti radnike. Ne pada rejting SDP-u i partnerima samo zato što ne nude znatno drukčije upravljanje Hrvatskom od HDZ-a, već i zato što pojavom Hrvatskih laburista – Stranke rada, napokon imaju za koga glasati.

Što je za radnike u posljednje četiri godine učinio HDZ?

Mnogo. Iz petnih se žila trudio uništiti i ono malo industrije te radnike s radnih mjesta potjerati što na ulicu, što na burzu. One radnike koji su uspjeli zadržati svoj posao te dobiti plaću, opteretio je tzv. kriznim porezom. Hadezarinom. Dopustio je da banke pomoću ozakonjene devizne klauzule i visokih kamata pljačkaju radnike.

Je li iza radnika stala barem kukuriku koalicija?

Sasvim je prirodno da nije stala. Ona je, zapravo, s one druge, proturadničke strane. I zato su nekima iz koalicije Laburisti trn u oku. Kako se bliže izbori, sve veći trn.

Iako smo svjesni da se moramo svakoga dana dokazivati, slušati one koje zastupamo, otvarati životne teme i provoditi akcije, boriti se, znamo da smo već sada relevantna politička činjenica, koju neće bahati lideri baš tako lako preskakati.

Kada nam prognoziraju – kao u posljednjemu istraživanju – šest mjesta u Saboru, ne likujemo. Ali niti ne žmirimo pred tom činjenicom. Znamo – jer smo svakoga dana na terenu, svakoga dana razgovaramo s građanima o njihovim problemima – da ćemo i dalje biti parlamentarna stranka. Za radnike ugodno a za suparnike neugodno iznenađenje.

A što je najvažnije, znamo svoje mjesto na političkoj sceni. Znamo svoje mjesto u društvu. Mi smo se „svrstali“ odmah. Već smo s Osnivačkog sabora poslali poruku: „S HDZ-om i njegovim partnerima nećemo ići u postizbornu koaliciju. S današnjom opozicijom, ako bude u prilici sastavljati Vladu, možemo pregovarati. Ali tek ako prihvati naših desetak uvjeta.“

Bahato.

Ne, mi smo osnovali Laburiste zato što nitko do naše pojave nije štitio radnike. Osnovali smo Laburiste jer se do naše pojave nitko nije glasno i energično suprotstavio rasprodaji Hrvatske. Laburisti su nastali iz potrebe da promjene politiku, prije svega izborni sustav.

Uspjeli smo postati snažna stranka – ma koliko oni iz kukuriku koalicije ili vlasti šutjeli o tome – jer su građani prepoznali naše vrijednosti.

Mi nemamo pravo odustati od programa zbog kojega nam, iz dana u dan, raste rejting.

Mi nemamo pravo odustati od svoje pozicije na političkoj sceni, od danih riječi, od borbe za preraspodjelu bogatstva.

Za nas laburiste je neozbiljno odnose u politici, među strankama, svoditi na osobnu razinu. Neku je večer politički analitičar na HTV-u izrekao, otprilike, ovo: „Lesar bi vjerojatno htio koalirati s lijevim blokom, ali je moguće da HNS-ovci neće željeti koalirati s njim. I to može Lesara otjerati na drugu stranu.“

Jednostavno, zar ne?! Neće nas jedni pa ćemo zato, iz inata, presprintati drugima. Brus. Niti jednu taku važnu odluku ne donosi u Laburistima jedan čovjek, pa makar on bio predsjednik. Ali, ruku na srce, laburisti nemaju predsjednika koji bi svoje osobne nesuglasice ili animozitete s političkim partnerima (ili protivnicima, svejedno) stavljao iznad interesa onih čiji smo glas; radnika.

Dakako, šareno je društvo 20 godina gazilo i riječi i ljude. Ali mi – zapamtite dobro – nismo isti, mi smo Laburisti.

Nećemo pretrčavati. Nećemo iznevjeriti radnike. Nećemo odustati od onoga zbog čega smo osnovali Laburiste. Sve više hrvatskih građana to zna.

Ma koliko god imali dobra mišljenja o sebi, ma koliko god mislili da su veliki, ma koliko god se već uljuljkivali u fotelje, nas neće olako preskakivati a još će nas manje sebi podređivati.

S pojavom Hrvatskih laburista mnogo se toga promijenilo. Samo to još mnogi političari, i u opoziciji, i na vlasti, nisu ili ne žele shvatiti. Važno je da su shvatili glasači.