Tko još uvijek, debelo u trećemu tisućljeću, govori o strahu?
Jadranka Kosor.

Tko još uvijek, debelo u trećemu tisućljeću, prebrojava krvna zrnca svojih građana?
Josip Đakić.

Tko još uvijek, debelo u trećemu tisućljeću, na kruljenje želuca odgovara nacionalističkim parolama i mahanjem zastava?
I J. Kosor, i Đakić, i Milinović, i Jandroković i svi oni koji se Đakića i njegovih neandertalskih ispada nisu odrekli.

Tko još uvijek, u trećemu tisućljeću, svojata ekskluzivno pravo na domoljublje?
HDZ.

Tko se, uostalom, toliko neurotično busa u prsa poštenjem u nepoštenoj državi? Oni koji nepoštenje nisu prepoznali ni kada su njihovi idoli krali naš novac pred njihovim nosom.

Tko se, uostalom, tako panično hvasta borbom protiv korupcije? Oni koji su korupciju nečinjenjem poticali. Oni koji su Sanaderu držali ljestve. Oni koji su uživali plodove bezobzirne pljačke, kupujući skupa odijela i haljine, opremajući vile namještajem s potpisom ili stanove skupim tepisima te – tisuće je dokaza za to - organizirajući raskošne, i u samoj srži prljave - kampanje.

Tko s govornice galami narodu u uho: „Mi se vas ne bojimo!“?

Šefica stranke kojoj je jedini kriterij za zapošljavanje podobnost, partijska knjižica, poslušnost, vjernost vladarici te, naravno, doprinos u stvaranju kulta (Sanaderove s)ličnosti. Iako su Hrvatsku doveli na rub propasti, traže – kažu – još jedan mandat. Za što? Da bi i dalje – pazite na to licemjere – služili gađanima!?

Kojim građanima?

Onima koji imaju sve. Služiti će građanima koji drže u svojim rukama tvornice, nepregledna poljoprivredna polja, trgovačke lance, medije, telekomunikacijska poduzeća... Onim građanima koji za svoj džep upravljaju investicijskim fondovima... Služiti će tajkunima najspretnijim u zavlačenju ruke u naš džep.

Njih će uzdizati a narod izgladnjivati. Uči nas iskustvo.

I takvog se, gladnog naroda, naroda čija djeca više neće moći na fakultete – jer su za njih preskupi, naroda čiji roditelji neće moći na liječenje jer su im i lijekovi i pregledi na sofisticiranim aparatima nedostupni, preskupi... vlast se ne boji.

Ali se mi bojimo takve vlasti.

Bojimo se da će ponovo doći u priliku rasprodavati hrvatsko bogatstvo, rasprodavati sve ono što su nama ostavili naši djedovi i očevi, tako da mi našoj djeci i unucima nećemo imati što ostaviti.

Bojimo se da će, dođu li ponovo na vlast, još više posvađati narod, još žešće cenzurirati medije, još jače kontrolirati sudstvo i policiju te još marnije uništavati proizvodnju.

Da, premijerko, mi se vas bojimo! I taj je strah opravdan, iskustven te bi se mogao pretvoriti u noćnu moru svih nas kojih se vi ne bojite.