I novinare i građane živo zanima s kim će Laburisti koalirati nakon izbora. Kako već i ptice na grani znaju da s HDZ-om nećemo, jer bi s njima koalirati bilo nepristojno, protuprirodni blud, za Kosoričin Titanik nas više nitko ništa i ne pita. Novinarima se činimo kao prirodan saveznik Kukuriku koalicije ali ne i građanima koji nas podržavaju. „Ja i moji prijatelji ćemo glasati za vas“ – govori mi neki dan na Trgu bana Jelačića jedan Zagrepčanin od tridesetak godina – „navijati ćemo za vas i kada gubite ali ne želimo da igrate za bilo koga drugoga!“

Većina onih s kojima razgovaramo na štandovima Laburiste doživljava kao alternativu dvama blokovima, onom SDP-ovom, i onom HDZ-ovom. Razočarali su ih i jedni i drugi. Ostavimo li po strani pljačku, što je, istina, teško, HDZ i Kukuriku koalicija nalik su jedan na drugoga. Obje opcije zagovaraju neoliberalni kapitalizam; povlađuju stranim bankama i korporacijama koje pak političare pretvaraju u lutke na koncu. Kada su ga novinari pitali što će ako dođu na vlast učiniti s Inom, direktor Kukuriku koalicije Radimir Čačić je ustvrdio: „Pa što ako će Ina biti u mađarskim rukama?! To je sasvim nebitno!“

Nebitno je – sudeći po izjavama čelnika Kukuriku koalicije - hoće li nova Vlada prodati HEP, dati strancima hrvatske autoceste u koncesiju te bankama dopustiti da i dalje ne snose ama baš nikakav rizik u poslovanju s građanima i hrvatskim poduzetnicima.

Što će ostati Hrvatskoj?

Ime, himna, zastava i grb. Te, naravno, vlast pod komandom četvrtog B (nakon Budimpešte, Beča i Beograda – Bruxelles). Kao što reče jedan od zagovaratelja podivljalog kapitalizma, i sam kapitalist: „Od ovoga sustava nema boljega!“

Za elitu.

A što će biti s radnicima?

Kako će živjeti penzioneri?

Hoće li školovanim mladim ljudima dobitak na lotu biti realniji od zaposlenja na neodređeno vrijeme?

Hoće, jer vjerojatni pobjednici izbora najavljuju još fleksibilniji zakon o radu, prema kojem će kapitalisti (kojima bog-te-pitaj-iz-kojih-razloga tepaju s – poslodavci, kao da im je primarna djelatnost davanje posla a ne stvaranje profita) radnike šutirati na cestu kako im se i kad im se prohtije. Bez stalnog, sigurnog zaposlenja niti jedna banka niti jednom mladom čovjeku neće dati kredit za stan. Neće biti novih obitelji niti povećanja nataliteta. I tako u krug.

Ako pak se ipak drznete pitati Čačića zašto bi ste glasali za Kukuriku koaliciju, uzvratiti će vam da ste budala. Naime, Čačić je otrkrio novu znanstvenu metodu utvrđivanja inteligencije. Svi koji glasuju za njega, odnosno Kukuriku koaliciju su pametni. Ako se bilo tko sjeti neke druge opcije, Čačić zna da nije zdrave pameti.

Na taj način građane nisu tretirali čak ni komunisti. Čačić svojom isključivošću i nevjerojatnom bahatošću vrijeđa građane. Glad za vlašću potisnuo mu je i ono malo pristojnosti koju je nekad davno, valjda, imao. Uglavnom, direktor Kukuriku koalicije kupio je koncesiju na pamet, koju će, poput boga, dijeliti kako mu se prohtije.

A kud Čačić, tud i Vesna Pusić. Kada su je pitali bi li Kukuriku koalicija koalirala s Hrvatskim laburistima, odgovorila je da bi to bilo jadno. Iako još nije zasjela u svoju fotelju, gospođa ministrica na sve oko sebe gleda s visoka. Kad ju je opila već i mogućnost osvajanja vlasti, kako će se ponašati ako uistinu zasjedne u ministarsku fotelju?! Na čizme će staviti mamuze a u ruke bič. I raspaliti po svima koji misle drukčije.

A što na sve te izljeve bahatosti kaže od direktora Kukuriku koalicije zasjenjeni Zoran Milanović? Kao i obično; ništa.

Zato takvoj vlasti treba glasna, čvrsta i principijelna opozicija, opozicija koja će štititi građane od komplota liberalnih političara s (neo)liberalnim kapitalizmom a na štetu velike većine.

O, da, Hrvatski laburisti neće iznevjeriti svoje glasače, kojih je – ma koliko god Čačić tvrdio da su bolesnih glava – sve više.

Rekli smo čim smo se osnovali; ne u vlast sa svakim, ne u vlast pod svaku cijenu. Dokazati ćemo da i opozicija može mijenjati i vlast i politiku te utjecati na promjene u društvu.