Pojam ''politički terorizam'' nije dovoljno jasan u našoj sredini. Mnogi smatraju da je politički terorizam onaj koji ima kao svrhu ostvarenje političkih ciljeva, za razliku, na primjer, od ''narkoterorizma'', ''ekološkog terorizma'' ili ''vjerskog terorizma'' koji u nekim zemljama nasiljem, odnosno terorom, žele osujetiti tuđe slobode ili nametnuti svoje programe kao apsolutne istine ili definitivna rješenja.

Međutim, politički terorizam u institucionalno stabilnim državama bez oružanih akcija, pojam je koji se primjenjuje za djelovanje ekstremnih organizacija u legalnom političkom životu koristieči legalne instrumente, bez fizičkog nasilja i bez jasno dokazivog kršenja zakona. Društveni i kulturološki terorizam koji se uglavnom provodi preko umreženih massmedia te preko službenih mjera isključivanja, marginalizacije i difamacije osoba i ustanova koje smatraju preprekom, dio su tog političkog terorizma koji otvara put totalitarnim režimima.

Sada proživljavamo ''otrovne godine''

Međutim, nema suštinske razlike između oružanog terorizma i tog političkog terorizma. Svrha im je ista iako su metode različite, pa se tako vidljive fizičke posljedice ne mogu poistovjetiti. Dugoročno, međutim, jedna i druga taktika trebaju ostvariti iste ciljeve. Talijanski protuteroristički ekspert Pietro Saviotti opisao je takav razvoj djelovanja ekstremnih totalitarnih organizacija ovako: ''Dopo i annidipiombo, sonoarrivati i annidelveleno'', to jest poslije olovnih godina u njegovoj zemlji (1969/82), uslijedile su ''otrovne godine'', tijekom kojih se moralno nastoji razoružati nacionalno društvo. Tijekom jednog predavanja održanog za visoke sudske dužnosnike 2011., rekao je Saviotti da je pripadnost Italije NATO-u glavna prepreka za povratak u godine masovnih atentata, ali da se ''ispod vode razabiru gibanja naoružanih ekstremista, koji postoje zato jer istovremeno politički terorizam djeluje gotovo u potpunoj slobodi, na površini.''

U Republici Hrvatskoj tih izravnih ili neizravnih pripadnika terorističkim organizacijama koje djeluju javno kroz politiku, gospodarstvo i novinarstvo, ima na pretek. Svi negacionisti organiziranih zločina, masovnih smaknuća, mučenja i raznih oblika sustavnog uništavanja ljudskih života, fizičkog integriteta i osnovnih prava čovjeka i naroda, mogu se upisati na popis tih asistenata terorističkih projekta, a posebice treba spomenuti visoko pozicioonirane apologetičare terorista, terora i njihovih ideologija.

Treba li govoriti o Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, Lončaru, Jakovini, Jergoviću i desetcima utjecajnih stvaratelja novoga društva u Hrvatskoj, koji bez Boga i bez domoljublja, na povijesnim lažima i na veličanju terorista, otvaraju put novom terorističkom razdoblju? Svjesno ili ne, ali kad se radi o ljudima na njihovim pozicijama to u objektivnoj stvarnosti niti nije važno.

Terorizam je već u susjedstvu

Takav politički i intelektualni paravan za oživljavanje diktatura, komunizma. terorizma i nacionalnih i ideoloških sukoba u Hrvatskoj i u susjedstvu, posebno je opasan u ovom razdoblju duboke krize koju proživljava Europska unija u svom jugoistočnom krilu. Grčka financijska kriza stvorila je predrevolucionarno ozračje, dok realni ili odglumljeni islamski teroristi, guraju tu regiju u scenarij velikog globalnog ratišta. Umorstva u Makedoniji počinjena 13. travnja 2012., kod Smiljkovog jezera, pripisana albanskim muslimanima, rasplamsala su priču prema kojoj se 5.000 islamskih terorista sprema za rat u Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Stvaranje ''Zelene magistrale'' od Kavkaza do Sarajeva, a zatim osnivanje ''Balkanskog kalifata'' bio bi im konačni cilj, uz pomoć Al Quaidinih ćelija Albanije i Kosova. Aleksandar Mitrović, doravnatelj srpske policije, nedavno je izjavio da su u terorističke organizacije ''nusretovaca'' i ''tekfirovaca'' novačeni sada čak i Romi, koji nemaju borbenu ulogu ali imaju kao zadatak stvaranje socijalnoga kaosa na stanovitim područjima.

Dok Beograd predstavlja u svjetskim središtima takvu projekciju situacije, s druge se strane upozorava da će srpskirevizionisti skorim prekrivenim terorističkim akcijama nastojati destabilizirati Bosnu i Hercegovinu, kako bi tu državu uvukli u novi rat. Naravno da bi u tom slučaju ponovno stradali malobrojni Hrvati koji još žive u Bosni, a vjerojatno i oni u Hercegovini.

Isticanje tih opasnosti je možda i prenapadno, jer psihološki rat nikada nije prestao od 1990. pa do danas. Međutim, neoprezno je relativizirati opasnosti postojećega stanja. Teroristička prijetnja je realna: dok su Italija, Velika Britanija ili Švedska u neprestanom stanju pripravnosti što se tiče terorizma, što se događa u Hrvatskoj? Gotovo svakodnevno se u Zagrebu i iz Zagreba destabiliziraju i državna uprava, i sigurnosne i obrambene ustanove i gospodarski sustavi optužbama, smjenama i podjelama, a aktivnoj – posebice mladoj - populaciji, razne ubojice, diktatori, diverzije i teror, predstavljani su kao uzori i kao prihvatljivi putokazi za stvaranje povijesti.

Kako stvari stoje danas, tek pet mjeseci nakon ustoličenja socijalkomunističke koalicije, Hrvatska prestaje biti čimbenik stabilnosti ili sigurnosti za sebe i za druge. Ipak, lustracija koja nije provedena kad su postojale mogućnosti za to, može se provesti još uvijek kroz stvaranje oporbenog bloka kojem ne mogu biti na čelu osobe pod lažnim prezimenom i s lažnim životnim povijestima. Kroz demokratizaciju HDZ-a i dogovor svij demokratskih stranaka, te gospodarskih i kulturnih ustanova, u Hrvatskoj može procvati demokratsko društvo. Zadnji je čas za ozdravljenje politike i ekonomije, i za zatvaranje vrata terorističkim prijetnjama. Taj veliki hrvatski posao je ostvariv, ali on od nekud treba krenuti. A to znači od nas samih, danas, u slozi sa svim čestitim građanima koji žele slobodu, sigurnost i prosperitet.