Posebna priča u slučaju tzv. specijalnih postrojbi bila je brigada Zrinski - Frankopan. Baza joj je bila u centru za obuku u Kumrovcu, zapovjednik sâm Ante Roso, a formalno se dijelila na bojnu Zrinski pod zapovjedništvom pukovnika Milenka Filipovića, sastavljenu isključivo od mladih ljudi bez dana provedena na bojištu i uvježbavanih punih šest mjeseci, od jeseni 1991. do proljeća 1992, te bojnu Frankopan pod zapovjedništvom pukovnika Ilije Tota, sastavljenu uglavnom od boraca s ratnim iskustvom sa svih bojišta.

Ilija Tot osoba je koju treba izdvojiti iz skupine legionara što su u tijeku 1991. pristigli u Hrvatsku. Bio je pravi vojnik, najobrazovaniji i najsposobniji među njima, i jedini sa časničkim činom; u Hrvatsku je došao kao kapetan. On i dvojica njegovih prijatelja, stranaca, jedini su u Legiji stranaca, osim borbenih rezultata, pokazali i visok stupanj organizacijske i zapovijedne sposobnosti, dok su ostali povratnici bili individualno dobri borci, ali bez znanja o taktici, pa su u Hrvatskoj i BiH, i kada su ulazili u borbu (a nisu baš čeznuli za tim), skrivili mnoge nepotrebne pogibije pripadnika svojih postrojbi i zapravo više štetili nego koristili obrani.

Obuka koju je pukovnik Tot vodio na poligonu Žutica pokraj Ivanić-Grada, bila je vrlo profesionalna i on je uživao potpuno povjerenje boraca. U početku travnja 1992. s bojnom je stigao na ratište kod Šuice, gdje su srpske snage pukovnika Ratka Mladića bile potpuno razbile obranu koja je bila u rasulu. Tot je preuzeo zapovjedništvo i u nekoliko dana postigao visok stupanj organizacije operativne zone. Istodobno se otvoreno sukobio s Antom Rosom kada je u Hercegovini, Prozoru i Tomislavgradu vidio opći nered, pljačku i maltretiranje stanovništva, te ustaške simbole i slavljenje NDH. Odmah je pozvan u Zagreb, a Roso ga je smijenio i za zapovjednika bojne Frankopan postavio satnika, ubrzo bojnika Bruna Zoricu zvanoga Zulu, također legionara, no kriminalca po zanimanju.
 

Tot je shvatio da ne može ništa učiniti i da je potpuno izoliran, pa i izravno ugrožen, jer su neki znakovi upućivali da mu se priprema likvidacija. Jednoga dana u svibnju 1992. došao je k meni kući. Razočaran i uplašen, kazao mi je, otprilike, da se nakon 28 godina života u Francuskoj vratio u svoju zemlju u najboljoj namjeri da joj svojim vojnim znanjem pomogne, ali da je potpuno bespomoćan i da u toj katastrofi i kriminalu ne želi sudjelovati. Pozdravili smo se i on je otišao ravno na aerodrom, natrag u Francusku.

Slijedi rasulo bojne, a Zorica za to vrijeme paradira po kafićima, rekvirira luksuzne automobile koji mu zapnu za oko, ali i traktore. Ljude koji mu plate određenu svotu u markama ostavlja u pozadini u statusu vojnih policajaca, a one koji ne plate šalje na prvu crtu. Iscrpljene vojnike zna bez obrazloženja poslati na desetak, petnaestak dana u vojne zatvore. Jednako se prije toga ponašao i u Slavoniji, gdje je švercao oružjem, a u Ivanić-Gradu uveo je pravu strahovladu.

Neslavnu povijest ima i bojna Zrinski. Dvije jedinice iz njena sastava pod osobnim zapovjedništvom generala Rose, te jedna također »specijalna« grupa iz Rijeke nalazile su se potkraj prosinca 1991. u selima Paljuv i Novigrad na zadarskom području. Djelovale su po vlastitom nahođenju i nitko u zapovjedništvu 112. brigade sektora Zadar i OZ Split ništa nije znao o njima - ni sastav, ni lokaciju, ni jačinu, ni zadatak, ni nadležnost. Kada je neprijatelj iz tri pravca 31. prosinca napao to područje, nigdje ih nije bilo - nestale su uoči napada.
U zadarskom području postojala je bojna zapovjednika Marinka Radasa, oko 150 ljudi: najveći njen dio uselio se na temelju zahtjeva s potpisom generala Rose - zapravo rukom ispisana komada papira - u raketnu bazu Šepurine, dio njena ljudstva utaborio se u bivšem Domu JNA u Zadru, a samo manji dio bio je na položajima. Topništvom su svjesno provocirali neprijatelja na bojišnici u vrijeme prekida vatre i provodili diverzije u gradu, bili su pod izravnim zapovjedništvom ministra Šuška i čak imali pečat MORH-a kojim su ovjeravali promaknuća i postavljenja.

Istodobno, zapovjedniku Sektora pukovniku Tuličiću i njegovoj obitelji stizale su anonimne prijetnje, protutenkovskom minom uništen mu je automobil, a jednoga dana u svibnju 1992. Radas, koji se predstavljao kao bojnik, došao je s pukovnikom Miljenkom Crnjcem i još dvojicom u zapovjedništvo Sektora i pitao, primjerice, jednoga njegova člana koliko je »ubio četnika i Srba«, te tvrdio da su časnici Hrvati istupili iz JNA i pristupili HV uglavnom po zadatku KOS-a.

U inspekcijskom izvješću predsjedniku Tuđmanu 10. prosinca 1991. predložio sam da se Radasova grupa odmah rasformira, ali nije bilo nikakva rezultata.

U veljači 1992. u Zadru su inspekciju obavili moji pomoćnici, brigadiri Volarević i Karakaš. Osobno su razgovarali s Radasom i 11. ožujka poslali izvješće u Zagreb. Radas im je tvrdio da izvršava zadatke samo ministra obrane i generala Rose i da mu je dat cijeli kompleks Šepurine. U izvješću dalje stoji:
»U razgovoru o negativnim pojavama upada u stanove, rušenje zgrada, kaže da je to u redu. Priznao je da je i sam dao desetak privremenih rješenja za useljenje u stanove od čega i direktoru osmogodišnje škole gosp. Radasu (rođak, prema naknadnom saznanju) jer je taj Radas veoma zaslužan. Žao mu je što nije podijelio više stanova svojim ljudima.

O pojavama rušenja zgrada smatra da je to u redu, jer da treba spriječiti povratak nekih ljudi. Na upit da li zna da je na području općine Zadar porušeno 700 zgrada, rekao je da zna, ali da je to normalno i da je manja šteta da se poruše nego da ostanu. Sam svojim zapovijedima unapređuje ljude. Tvrdi da je postrojbi mjesto u vojarni. Na upit da li i na bojištu, odgovorio je 'da'.

Za velik broj motornih vozila koja su mobilizirana za potrebe bojne mimo ustroja, tvrdi da su vozila potrebna i da je on propisao upotrebu vozila i način opskrbe gorivom. Kaže da je uzeo desetak vozila s konsignacije Auto-Hrvatske da ne bi propala.
Ništa od dokumenata koja reguliraju organizaciju, status i materijalno poslovanje postrojbe nismo vidjeli.«

I oni su predložili da se takve postrojbe bilo rasformiraju, bilo da im se propiše ustroj i da se stave u jedinstven sustav vođenja i zapovijedanja HV. Dakako, i to je izvješće ignorirano.