Takav govor prepun neistina i uvreda na račun Hrvata nije se smio dogoditi ni u Knessetu ni bilo gdje. Govor pokazuje da je Josipović odvojen od naroda, da voli moćne, druženje i slušanje njihovih naloga. Snažno se zauzima za nešto, samo što nitko ne zna što je to

Ivo Josipović nije bio branitelj ni prognanik, a nije ni vjernik. On nije proživio i ne nosi sjećanja na izlaganje vlastitog života i na gubitak doma. On protokolarno obilazi krajeve, prošlost emotivno proglašava sadašnjošću, bježi u tuđa sjećanja i u preživjele podjele i optužbe. Kao čovjek nije sudjelovao i ne zna, a kao predsjednik nije državnik da bi prepoznao i iskazao istinu, bitno, univerzalno i dobro

Josipović u djetinjstvu nije smio naučiti istinu o svojemu narodu, a kao odrastao nije sudjelovao u istinskom stvaranju hrvatske države, u obrani, u patnji i vjeri naroda. Kolika je dubina drame kada takvi ljudi predstavljaju narode i države?

Hrvatski državljanin Ivo Josipović 15. veljače 2012. govorio je u izraelskom parlamentu Knessetu bez istine, pravde, dobra i odgovornosti za Hrvatsku, Izrael i svijet. Budući da je predstavljen kao predsjednik Republike Hrvatske, očekivao se govor državnika o našim državama i odnosima. Takav govor nije održan. Danas na mrežnim stranicama izraelskog veleposlanstva u Zagrebu stoji cijeli govor na engleskom jeziku kao govor Predsjednika RH. Na stranicama predsjednika RH tog govora nema. U govoru se ni s čim nije doprinijelo suradnji Izraela i Hrvatske, u govoru se neistinama i uvredama vrijeđalo Hrvate, poticalo sukobe i podjele. Dužnost je Hrvatskoga sabora da postavi pitanje odgovornosti predsjednika Ive Josipovića za ovaj istup i da poimence dozna tko je govor napisao.

Josipović je, dakle, održao govor posrednog genocida (Vlado Gotovac) kojim se dijelom uništava cjelina. U odnosima dvaju naroda, koji su prošli toliko stradanja, u odnosima dviju teško stvorenih država, hrvatski predsjednik uporabio je povijest da truje današnje odnose, potiče podjele i sukobe među ljudima i strahove od budućnosti. Nasuprot tomu, Hrvatskoj i Izraelu potrebno je zajedništvo ljudi, s povjerenjem i nadom u danas i sutra. Ovakav govor nije se smio dogoditi ni u Knessetu ni bilo gdje drugdje 

JOSIPOVIĆ NE ZNA ISTINU

Zajedno s milijunima svih narodnosti, vjera, političkih uvjerenja, žena i muškaraca, diljem svijeta, s cijelim hrvatskim narodom, spadam među one koji su 1991. godine demokratski odlučili da žele živjeti u hrvatskoj državi, samostalnoj, demokratskoj i socijalnoj. Totalitarna Srbija odgovorila je agresijom na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a poslije i na Kosovo.

Srbijanska država preko JNA, novih paradržava i paravojski izvršila je oružanu agresiju topništvom, mornaricom, zrakoplovstvom i pješaštvom protiv nenaoružanih gradova i sela. Za vrijeme okupacije osvojenih područja, tijekom četiri godine provođeni su zločini ubijanja, robovanja, silovanja, prodaje ljudi, ranjavanja, progoni, razaranje i pljačkanje. Zločini su provođeni nad tek rođenom djecom, i to silovanjem djevojčica, ubijanjem staraca u obiteljskim domovima. Ljudima se oduzimalo život i zdravlje, obitelj i dom, dostojanstvo i slobodu, a samo zato što su bili „pogrešne“ nacionalnosti (Hrvati, Bošnjaci i Albanci) i vjere (katolici i muslimani). Konačni cilj bio je provesti etničko čišćenje okupiranih prostora od Hrvata, Bošnjaka i Albanaca. Bili su to zločini protiv čovječnosti i čovječanstva, nadilazili su konkretne žrtve, mjesta, vrijeme i narode. Nakon više od pola stoljeća postalo je jasno da je holokaust bio napad na sve ljude, a ne samo na Židove i Rome. To je bio napad na pojedine vjere, napad na bolesnike, napad na načine života. Podjela na nadljude, podljude i neljude nije bila niti će biti moguća jer su svi ljudi jednaki i svijet se može povezati i opstati samo na temelju univerzalne etike dobra. Rat 90-ih bio je europski i svjetski, a ne lokalni: srpska agresija, a obrana hrvatska, bošnjačka, albanska i slovenska obrana. I obrana je nadilazila pojedine branitelje i države. Bila je to obrana svih ljudi – preduvjet za budućnost Europe. To je bilo stvaranje nove Europe. U to vrijeme Hrvatska još nije imala vojsku i zbog toga je 1991. godine narod branio državu. Da bismo uspjeli, organizirali smo se kao branitelji u obrani svoje domovine, kao prognanici u očuvanju doma i kao vjernici u odgovornosti za čovječnost. Hrvatska i Hrvati zaustavili su agresiju i zločine obranom, a ne pobjedom. Nismo tražili pobjedu ni nad jednim narodom, već smo branili ne samo Hrvate i Hrvatsku nego i sve ljude i mir u cijelom svijetu.

Republika Hrvatska i Izrael dvije su države koje nose sjećanje na stradanje vlastitih naroda, sjećanje koje nadilazi stradanja malih naroda, sjećanje koje upozorava na stradanja svih ljudi. Na žalost, holokaust u Drugom svjetskom ratu nije spriječen i milijuni ljudi, od kojih 6 milijuna Židova, ubijeni su, a Europa je razorena, podijeljena i okupirana. Židovi u Europi više ne postoje kao narod. Hrvatska bi trebala predložiti da u njihovo ime jedna zastava u središtu Europe bude stalno na pola koplja. Preživjeli Židovi većinom su napustili Europu kao dom i preselili se u druge dijelove svijeta. U SAD-u su postali brojna i značajna zajednica. Stvorena je država Izrael. U Hrvatskoj, pak, 90-ih obrana je u većem dijelu uspjela, stvorena je samostalna država, članica Ujedinjenih Naroda i NATO-a, danas pred ulaskom u Europsku Uniju. Prognanici su postali povratnici i prvi su kao takvi u povijesti ostvarili pravo na dom.

Na žalost, Ivo Josipović nije bio branitelj ni prognanik, a nije ni vjernik. On nije proživio i ne nosi sjećanja na izlaganje vlastitog života i na gubitak doma. On protokolarno obilazi krajeve, prošlost emotivno proglašava sadašnjošću, bježi u tuđa sjećanja i u preživjele podjele i optužbe. Kao čovjek nije sudjelovao i ne zna, a kao predsjednik nije državnik da bi prepoznao i iskazao istinu, bitno, univerzalno i dobro.

ZA RAZLIKU OD JOSIPOVIĆA, JA SAM I HRVAT, I ŽIDOV, I BRANITELJ DRAGOVOLJAC

Predsjednik Josipović uglavnom je pristojan i jednobojan, odvojen je od naroda (osim u vječnim diktatorskim statistikama potpune potpore), nije dovoljno moćan da pomogne radnicama Kamenskoga, ili optuženima u Haagu, ali voli moćne, druženje i slušanje njihovih naloga. Snažno se zauzima za nešto, samo što nitko ne zna što je to. Povremeno pokušava nadoknaditi činjenicu što nije bio branitelj pa se na Ovčari miri s Borisom Tadićem, dok mu majke nestalih i poginulih okreću leđa. Za Boga miloga, kako su mogli nastaviti s tim kafkijanskim obredom, a ne otići majkama, kleknuti, zagrliti ih i jednostavno zaplakati nad svom boli ljudske patnje i stradanja? Nedopustivo se poistovjećuje Ovčaru i Paulin Dvor, uspoređuje ratni zločin sa zločinom u ratu. U Bosni i Hercegovini, gdje opet nije bio kad je trebao, Josipović svoje hendikepe pokušava nadoknaditi površnim polaganjem vijenaca. Danas, pak, želi povući hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid, samo kako bi postigao da svijet konačno ne utvrdi istinu kojom bi u budućnosti pomogao drugim narodima.
Povremeno Josipović izgubi samokontrolu i iz njega progovori indoktrinacijom iskrivljena povijest, mržnja i ona povijest koja zabranjuje ljubav za vlastiti narod i državu. To se dogodilo u Izraelu. U tim trenutcima Josipović je bio ponosan što može napadati vlastiti narod i njegovu prošlost. U djetinjstvu nije smio naučiti istinu o svojemu narodu, a kao odrastao nije sudjelovao u istinskom stvaranju hrvatske države, u obrani, u patnji i vjeri naroda. Kolika je dubina drame kada takvi ljudi predstavljaju narode i države?

Josipović je govorio otprilike kao i kad bi u Knessetu francuski predsjednik Nicolas Sarkozy govorio tako da cijelo vrijeme napada Višijevsku Francusku, a sebe branio kao sina komunističkog člana pokreta otpora i optuživao Francuze kao zle ljude.

Za razliku od Josipovića, ja sam i Hrvat, i Židov, i građanin svijeta, hrvatski dragovoljac, humanitarac u Bosni i Hercegovini i savjetnik predsjednika Tuđmana. Javno sam najpoznatiji među Židovima koji su u današnjoj Europi izravno branili svoju državu i sve napadnute narode i ljude. Nije mi ovo lako isticati, ali potrebno je jer današnja i Hrvatska i Europa moraju pronaći snagu da kažu punu i pravu istinu. Zbog toga mogu navesti sudjelovanje Židova u stvaranju Republike Hrvatske, pomoć ugroženim Židovima, odbacivanje desnog i lijevog antisemitizma, iznošenje istine o povijesti i suradnje s brojnim Židovima iz svijeta. Ravnopravnost Židova u Hrvatskoj i buduća suradnja Hrvatske sa Židovima u svijetu i s Izraelom, činili su značajan dio strategije stvaranja, obrane i međunarodne politike predsjednika Tuđmana. On je bio istinski prijatelj Židova zato što je duboko i potpuno volio vlastiti hrvatski narod, na temelju čega je zastupao i ravnopravnost svih naroda i jednakost u svijetu.

Srećom po današnju Hrvatsku što je tako stvarana i vođena. Žalosno je koliko mnogi, uključujući i današnjeg predsjednika, to danas ne znaju. Zabrinjavajuće je ako mnogo jače ne počnemo graditi Hrvatsku i Europu Dobra.

ŠTO TREBA GOVORITI U IZRAELU

Današnja izraelska vlada niti može niti želi nositi svjetsku odgovornost za sprječavanje genocida. Oni žele opstati kao država i narod, ali na žalost često vode politiku koja ugrožava i njih, i susjede, i svijet. Što ako dođe do atomskog rata na Bliskom istoku?

U Izraelu treba govoriti o budućnosti, o činjenici da u zlu svi pate, da su mali narodi i danas žrtve manipulacije, kao što su bili i u doba totalitarnog vremena i hladnog rata. Potrebno je pozivati sve ljude i narode da odbace mržnju, nasilje i ratove, i da poput prekrasnih žena iz Bedema ljubavi odbiju biti lutke na koncu moćnih i bogatih.

Predsjednik RH Ivo Josipović trebao je u Izraelu održati govor o dvama malim narodima koji su pokazali da nema malih naroda. Članovi Knesseta trebali su čuti ponos Hrvata, čovjeka kojemu je narod povjerio da govori o istini i dobru te da predstavi hrvatska iskustva stradanja, patnje, suđenja, progona i kleveta, a sve u cilju zajedničkog nastojanja za dobro naših naroda i za dobro svih ljudi u svijetu.

Jer naša budućnost ovisi o našoj odgovornosti sada.

Dr. Slobodan LANG o predsjednikovu govoru u Izraelu:
Izvor: Hrvatski list, Nacionalni tjednik 23. veljače 2012. broj: 387