Letica Slaven

23.06.2012

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

Legenda - koja se u dvadesetom stoljeću pretvorila u jedan od najpopularnijih političkih mitova i najčešće korištenih političkih fraza, kao ilustracija lažnih političkih obećanja – kazuje da je ruski feldmaršal, vojskovođa, knez Grigorij Aleksandrovič Potemkin- Tavričeskij (ruski: Григорий Александрович Потёмкин, князь Потёмкин-Таврический: 24. rujna 1739. - 16. listopada 1791.), koji je u vrijeme Rusko-turskog rata 1787.-1792. bio carski namjesnik za novo-osvoje krajeve Krim i priobalje Crnog mora, u nakani da impresionira i zavara slavnu rusku caricu Katarinu Veliku, uzduž putova kojim je carica planirala proći 1787. godine - na svom putovanju na Krim - dao sagraditi cijela lažna sela, njihove kulise, s lažnim seljacima (njihovim figurama), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi).

 

Suvremeni povjesničari sve češće dovode u pitanje legendu o Potemkinovim selima kao velikoj, prefriganoj političkoj prevari. Dobar poznavatelj tadašnje ruske povijesti Alexandr A. Pančenko, primjerice, koristeći izvornu dokumentaciju iz toga doba (pisma i dnevničke zapise), tvrdi da je knez „Potemkin doista ukrasio gradove i sela, ali da to ukrašavanje nije bila tajna (za kraljicu)".

 

Da bi Pančenko i drugi povjesničari mogli, pa i morali, biti u pravu nije teško zaključiti i laiku, kakav je vaš pisac. Naime, u svoje doba moćni i slavni vojskovođa, ratni pobjednik, carski namjesnik i grof Potemkin u doba kad je Katarina Velika putovala na Krim (1787.) već je punih 13 godina bio njen ljubavnik (od 1774.), pa su „projekt" ukrašavanja gradova i sela, pokoji manji falsifikat i prebacivanja seljaka i građana s mjesta na mjesto mogli eventualno zajednički dogovoriti kako bi zadivili diplomatski kor svog doba koji je smjerno pratio caricu.

 

Logično je, dakle, pretpostaviti da je legenda o „Potemkinovim selima" bila izmišljotina jalnih stavotvoritelja (opinion makera) onoga doba koji su slavnom vojskovođi, silno bogatom i moćnom čovjeku koji je uživao u pokazivanju vlastite moći, slave i bogatstva (smatra se da je punih 17 godina, od časa kad je postao caričin ljubavnik bio daleko najmoćniji čovjek u Rusiji, naravno, nakon carice).

 

Grof Grigorij A. Potemkin i carica Katarina Velika

 

Legenda o Potemkinovim selima pala mi je na pamet ovih dana jer će uskoro proteći pola godine, šest mjeseci, 180 dana ili 4320 sati od izbora nove „kukuriku" vlade kojom upravljaju trijumviri: Zoran Milanović, njegov „prvi potpredsjednik" Radimir Čačić i gospodar državne „kese" Slavko Linić.

 

Na prvom javnom predstavljanju koalicijskog političkog programa „Plan 21", dokumenta od 58 tiskanih stranica „velikog formata" (cinik bi danas mogao kazati: maloga dometa), u zagrebačkoj „Tvornici kulture" 15. rujna 2011. u 11 sati, današnji predsjednik VRH-a Zoran Milanović uvjeravao je građane i javnost kako je „kukuriku" program godinama ozbiljno osmišljavani politički program: „Ovo je jedan program četiri stranke. Ovo nije zatvorena forma. Ovo nije čarobni recept. Ovaj program predlažemo i razmatramo godinama. Vjerujemo da ćemo ovaj program moći provoditi ako nam građani daju povjerenje. Znamo da neće biti lako, ali u politici nema kukanja. Bez socijalne pravde i uravnoteženog proračuna nema jake Hrvatske!" Ponesen ozračjem nove nade koju je ponudio lažnim obećanjima i lažnim prorocima izluđenom narodu, današnji je „kukuriku" premijer sebi dopustio trunčicu političke poetike: „Zora, buđenje. Onaj kastavski peteh koji se oglasio. To buđenje je počelo prije dvije godine, a ovo je samo jedna faza."

 

Optimizam nove vlasti, opijene pobjedom, zadržan je mjesecima, iako je, budimo iskreni, bio u dubokom nerazmjeru sa zloslutnim ekonomskim statistikama.

 

Dva dana nakon prvog dana proljeća, 23. ožujka 2012., mediji su, ti suvremeni golubovi pismonoše i glasonoše, sa sjednice VRH-a, iz Banskih dvora, prenijeli „navještenje" koje je razgalilo srca i duše hrvatskih građana: „Vlada je na današnjoj sjednici predstavila novi investicijski ciklus koji bi u 2012. trebao značiti 2,4 milijarde eura više u energetici, uređenju cesta, voda i željeznica: 1,8 milijarde trebale bi uložiti državne tvrtke, a 600 milijuna eura očekuju se iz privatnog sektora kroz javno-privatno partnerstvo."

 

Optimistično ozračje tog je dana još više podigao „prvi potpredsjednik" Radimir Čačić koji je kao anđeo Gabrijel navijestio: »U roku 30 dana vidjet ćete 100 natječaja za 100 projekata koji će se kretati od 500 tisuća do dva milijuna kuna. Do ljeta će se to još množiti, pokrenut će se i natječaj za prvi veliki projekt Plomin, reda veličine 800 milijuna eura.«

 

Nisu Zoranu Milanoviću i njegovoj vladi povjerovali samo građani Lijepe naše, već i inače surovi i zlokobni svjetski financijski revizori i dželati, emisari rejting agencija Moody's, S&P, Fitch koji nam kreditni rejting nisu srozali na razinu „smeća". U posjet nam dolaze pri kraju ljeta, kako bi novu ocjenu našeg kreditnog rejtinga mogli dati potkraj rujna, a prilično je jasno da će nas njihova nova ocjena „pribiti" na stup dužničkog srama.

 

Vrijeme leti, uskoro će iza kukuriku vlade biti prvo „školsko" polugodište". Dovoljno je to vremena da joj i ja mogu dati sasvim objektivnu ocjenu iz njene EKONOMSKE i RAZVOJNE POLITIKE, a moja ocjena, nažalost, glasi: vlado Zorana Milanovića sjedni, uči i radi, jer je tvoja ocjena na kraju prvog polugodišta mršava, nategnuta dvojka, -2, jedva dovoljan!

Silna obećanja o novom investicijskom ciklusu, investicijskom bumu ili tsunamiju, razno-razni mali, srednji i veliki, često i megalomanski, da ne kažem faraonski, projekti – hidrocentrale na morskoj pučini, na planinama, rijekama, čak i na rijeci Savi, u podzemlju (elektrana Ombla); „Zagreb na Savi"; „Brijuni rivijera"; „Obnova fasada" itd. – polako se pretvaraju u potvrdu poznate izreke Veselka Tenžere o poznatom nogometnom treneru Miljanu Miljanjiću: „Guliver riječi, Liliputanac djela".

 

Simulacija Projekta Ombla

 

U 180 dana vladavine, veliki i mali kokoti i koke (nikako ne i „kokoše") „kukuriku" VRH-a uspjeli su praktički dokinuti višestoljetnu hrvatsku tradiciju u brodogradnji. Cijela je industrija bačena na koljena, jer je industrijska proizvodnja smanjena za 9.5%. Na burzama rada završilo je još 50.000 ljudi (!). Ukidaju se posljednji simboli države blagostanja koje baštinimo od samoupravnog socijalizma i europske socijalne demokracije: plaćeni prekovremeni i noćni rad, božićnice, uskrsnice, kolektivni ugovori itd. Uoči ulaska vlade u „drugo polugodište" VRH je donio odluke o prodaji posljednjih simbola hrvatskog financijskog suvereniteta: Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke.

 

Nakon svega toga, svaka usporedba grofa Potemkina s kukuriku „grofovima" krajnje je uvredljiva za slavnog i uspješnog ruskog ratnika, državnika, graditelja i caričinog ljubavnika.

 

Potemkinov grad: Čačićeva vizija „Zagreb na Savi"