Sto sedma brigada HV bila je vrlo dobra, uvježbana i snažna postrojba Operativne zone Osijek. Od 3. siječnja 1992, kad je u Sarajevu potpisano tzv. trajno primirje, nalazila se u obrambenom rasporedu u zoni sela Nard uz Dravu do granice s Mađarskom. Njene snage u veličini otprilike jedne bojne držale su otprije i dio teritorija u Baranji, s tim što su se te posade zbog teških uvjeta mijenjale svakih 12 ili 24 sata. S dolaskom proljeća njihovi su se rovovi i skloništa na lijevoj obali Drave počeli puniti vodom.

Staro je i međunarodno priznato vojno pravilo da se i za primirja tolerira popravljanje taktičkog položaja neke postrojbe, no zapovjednici su, držim, imali na umu i osvajanje tzv. Baranjskoga trokuta izbijanjem na crtu Nard - Jagodnjak - Petkovac. Time bi se cijela brigada našla na dravskom nasipu i spasila iz poplavljenih rovova, te ujedno svakome poslala jasnu poruku da će se Baranja osloboditi.

U njihovoj situaciji moglo se postupiti na dva načina: izvući se iz poplavljenoga područja i sve brigadne snage povući na desnu obalu Drave, dakle napustiti Baranju, ili iskoračiti naprijed u Baranju, izbiti na spomenutu crtu i tako se domoći terena koji Drava ne plavi. Zapovjednik brigade pukovnik Miroslav Štargl odabrao je drugo rješenje, s čime se složio i zapovjednik OZ Osijek brigadir Karl Gorinšek. Kako je brigada dobrim dijelom bila popunjena izbjeglim Baranjcima i odavna spremna za napadna djelovanja, to je bio dodatni razlog za odluku. Ideja se kuhala dva mjeseca i zaista su rijetki primjeri tako temeljitih i stručnih priprema.
Odobravajući pokretanje 107. brigade, brigadir Gorinšek je 30. ožujka odredio vrlo jake topničke jedinice da je podrže u napadu, te 136. brigadu kao drugi napadni ešalon. Pukovnik Štargl izdao je 2. travnja zapovijed koja je preopširna za citiranje na ovome mjestu, ali mogu potvrditi da je izuzetno kvalitetna i jasna, s preciznim zadacima i točno određenim izvršiteljima, te da je imao brigadu koja je zadatak mogla uspješno obaviti.
 

Napad 107. brigade počeo je u 5.45 sati 3. travnja 1992, s potpunim iznenađenjem. Brigada je brzo napredovala, a preko Drave su prevezeni tenkovi, oklopni transporteri i topništvo za neposrednu potporu. U samo pet sati napadnoga djelovanja zauzeto je oko 70 posto nasipa u Baranjskom trokutu, zarobljeno tridesetak neprijateljskih vojnika i isto toliko pronađeno poginulih, dok brigada gotovo nije imala gubitaka. Umjesto da u tom trenutku dobije snažnu i predviđenu topničku potporu te da se i 136. brigada prebaci u Baranju, u 11.45 sati iz Zagreba stiže zapovijed da se 107. brigada odmah povuče iz napada, dakle da napusti Baranju.

Ako je odluka o napadu radi popravljanja taktičkog položaja i bila pogrešna, zapovijed o bezuvjetnu povlačenju iz polovično izvršena zadatka bila je katastrofalna. U povlačenju su imali 16 poginulih i tridesetak ranjenih, a dio je morao prijeći u Mađarsku i sutradan se preko Donjeg Miholjca vratio u brigadu. Brigada ni jednom granatom nije dobila planiranu topničku potporu, a 136. brigada uopće nije pokrenuta prema Dravi.

Što se dogodilo?

Iz Osijeka u Zagreb bila je odaslana p o• i t i č k a poruka da je akcija 107. brigade pogrešna i iz istih je osječkih p o• i t i č k i h struktura zabranjeno djelovanje našega topništva u potporu brigadi, a iz Zagreba nije poslana v o j n i č k a nego p o• i t i č k a zapovijed o prekidu napada.
Moguće je - i ne bi bilo ništa novo - da podređeni pogriješi i u vlastitoj nadležnosti izda neku zapovijed koja se onda počne izvršavati, pa je nadređeni dužan procijeniti što je optimalno: podržati izvršenje pogrešno zapovijeđena zadatka ili zapovjediti odustanak. U ovom slučaju nadređeni nije imao takvu dilemu nego je odmah zapovjedio povlačenje bez obzira na cijenu i konkretne prilike.

Osobno vrhovnom zapovjedniku podnio sam 15. travnja izvještaj s prijedlogom saniranja posljedica i on ga je prihvatio. Izvještaj je bio napisan već 8. travnja i trebala ga je ovjeriti komisija određena da ispita događaje. No, ona je slučaj u slučaju.

Franjo Tuđman imenovao ju je osobnom zapoviješću i činili su je general Janko Bobetko kao predsjednik, te pukovnik Slobodan Praljak i ja kao članovi. Tada prvi put čujem da je general Bobetko uopće stupio u HV. No, važnije je što ja ne mogu biti član nikakve komisije za ispitivanje nekog slučaja u vojsci, jer sam po funkciji glavnog inspektora to dužan učiniti u redovnom i eventualno izvanrednom postupku; za neki aspekt nadzora može se odrediti i posebna komisija, ali u njoj ne mogu biti članovi Glavne inspekcije. Inspekcija ima cjelovit vlastiti instrumentarij i kadrove za ispitivanje svih spornih slučajeva, a određena komisija obavezno se mora osloniti na inspektore koji istražuju slučaj u svim njegovim dimenzijama.

Bilo kako bilo, komisija se 7. travnja sastaje u Bizovcu i odlazi u Belišće na zapovjedničko mjesto 107. brigade, gdje počinje mučno ispitivanje u kojemu ne sudjelujem, jer je moja inspekcija već dva dana u brigadi i upravo dovršava utvrđivanje svih relevantnih okolnosti. U jednom trenutku ulazi jedan niži časnik brigade i predaje neku depešu generalu Bobetku. On je čita i kaže da odmah mora u Zagreb, pa ustaje i odlazi. Odmah ustaje i Praljak, kaže da i on odlazi u Zagreb. Ostajem sam, s inspektorima, u brigadi, pa okupljam sve njene zapovjednike i držim prigodno slovo:

- Bila je pogreška, niste bili nadležni za određivanje akcije i za to će se svakako snositi odgovornost. Međutim, neprijatelj je i dalje u Baranji, još drži položaje od Ernestinova do Iloka, još granatira Osijek i desetak drugih naših gradova, a vaša i sve druge brigade HV tu su da obrane i oslobode sve krajeve Hrvatske. Vaša je brigada odlična brigada, vaši su vojnici odlični vojnici, vaši su zapovjednici odlični i svi su sa svojom vojskom bili u borbama u Baranji. Te i druge činjenice prezentirat ću vrhovnom zapovjedniku i predložiti mjere koje će s vremenom ukloniti negativne posljedice ove akcije.

Tada sam u Valpovu koncipirao izvješće i doradio ga u Osijeku, koji je nakon kratka prekida u prvim danima 1992. opet bio pod neprijateljskim granatama. Vratio sam se u Zagreb i raspitao se gdje je komisija čiji sam član. No, nje nigdje nema! Neformalno doznajem da su general Bobetko i pukovnik Praljak otputovali na jug Hrvatske, pa cjelovito izvješće šaljem Vojnom kabinetu Predsjednika.

U razgovoru mi se učinilo da je Predsjednik shvatio kako je onaj zadatak trebalo drugačije završiti, ali je bilo vidljivo da ne želi objasniti tko i što stoji iza odluke o prekidu napadne operacije 107. brigade. Mogao sam se samo s mukom i užasom prisjetiti kako me još 31. srpnja 1991. na sjednici VDV-a, pred 40 ljudi, kada sam izlagao plan obrane, oštro prekinuo tvrdnjom da »Baranja nikad nije bila dio Hrvatske«!

On je 1993. u teritorijalnim cjenkanjima s Karadžićem i Miloševićem bio spreman predati Konavle (»samo« do Molunta, dok su oni zahtijevali do Cavtata), i za to je čak pripremao zgranutu hrvatsku javnost, no zar je moguće da je kanio predati i Baranju, da je on, predsjednik Republike Hrvatske, stvarao Veliku Srbiju kad već sami velikosrbi nisu imali snage za to? Može li zdrav razum uopće pojmiti takav užas?