|
|
|
Autor:
Letica Slaven
Datum:
04.07.2012
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
|
|
Objavi na:
|
|
|
U poplavi loših, vrlo loših i strašnih vijesti kojima nas svakodnevno „darivaju" suvremeni hrvatski, europski i svjetski mediji gladni krvi i spektakla – ratovi, prirodne pošasti, ljudske izopačenosti, ekonomski i financijski slomovi - pravi melem za moju lokal-patriotsku dušu bio je telefonski poziv kojim me je dan uoči Dana državnosti „po novom kalendaru" (25. lipnja 2012.) usrećio načelnik moje rodne Općine Podgora, moj dragi susjed i prijatelj Ante Milićić Ćatin. Nazvao me je da mi kaže kako je akademski kipar Tomislav Kršnjavi ispunio obećanje koje nam je dao prije otprilike dva mjeseca: da će do početka Podgorskog kulturnog ljeta izraditi skulpturu „Ljubavna priča" koju bi, ako se svidi mještanima Podgore, posebice „Čakjarima" (stanovnicima istočnog dijela mjesta), trebalo postaviti na hrid „Žuč Kamen".
Moj razgovor s kiparom Kršnjavim o toj skulpturi imao je zanimljivu prošlost. Naime, hrid Žuč Kamen nalazi se u neposrednoj blizini zaseoka Čakje, udaljena je svega dvadesetak metara od obale, a prema sjećanju i svjedočenju mog pokojnog brata Nikše i jednako tako pokojnog starog ribara Miloša Letice upravo je na toj hridi kasnih 50-tih godina prošlog stoljeća viđen zadnji par „morskih judi", to jest morskih, jadranskih, sredozemnih medvjedica.
Kako su „morski judi" nekad bili veliki neprijatelji ribara (a profesionalni ribar iz obiteljske nužde dvije je godine bio i moj pokojni brat) koji su ih mrzili jer su im otimali ulov i, što je bilo još gore, uništavali mreže, moj je brat Nikša do same smrti sačuvao sjetno sjećanje na „zaljubljeni par" kojeg je posljednjeg vido na Žuč Kamenu. Njegovo je sjećanje i priču potvrđivao i stari morski vuk Miloš Letica, a tijekom vremena i meni se počelo pričinjati ili mi se doista vratila u sjećanje slika „zaljubljenog para" – morske žene i čovika – sa Žuč Kamena.
Stanište tih danas zakonom zaštićenih morskih stvorova bilo je u kraškoj biokovskoj i morskoj špilji „Medvidina", koja se nalazi uz vrulju „Klokun", u neposrednoj blizini Drašnica.
 Poznati fotoreporter, naš rođak Ognjen Alujević snimio je mog vječno zamišljenog i sjetnog brata Nikšu na odmorištu „Lipi Pogled": u daljini se mogu nazrijeti „Medvidine", morska špilja u kojoj je nekad obitavao „morski čovik", „morski medvid" ili „morski fratar"
Rodila se tako u mojoj staroj glavi ideja da se podigne spomenik današnjem sjećanju i budućoj legendi na vrijeme kad je more ispred cijeloga Makarskog primorja bilo puno ribe, pa ni „morski judi" ili „morski fratri" nisu morali biti omraženi i - gladni.
Priču o „zaljubljenom paru" prije kojih godinu dana prenio sam akademskom kiparu Tomislavu Kršnjavom kojeg sam upoznao kao autora poprsja kardinala Franje Kuharića koje je na moju inicijativu 30. svibnja 2008. godine postavljeno u Hrvatski sabor.
Građanima i posjetiteljima grada Makarske i Makarskog primorja Tomislav je puno poznatiji kao autor impresivnog kipa svetog Petra na istoimenom makarskom poluotoku.
 Kip svetog Petra koji u desnoj ruci drži veliki „ključ od raja" dok blagim, ali pravednim okom motri domaće i furešte grešnike na makarskoj obali, kipar Tomislav Kršnjavi je postavio na rt poluotoka Sveti Petar
Tomislav se zainteresirao za ideju, pa me je zamolio da mu pošaljem neku fotografiju Žuč Kamena kako bi umjetnički mogao do kraja osmisliti cijelu ideju. U osobnoj foto-dokumentaciji pronašao sam jednu vrlo zgodnu i meni izuzetno dragu fotografiju na kojoj su moj stariji sin Bartol i njegova buduća supruga, Meksikanka, Sintija (Cynthia). Evo te fotografije snimljene u ljeto prošle godine:
 Nakon što je dobio fotografiju, Tomislav mi je napisao e-pismo u kojem je predložio da „morski judi" ne bude predmet umjetničkog djela, već priča i legenda o njihovom boravku na podgorskoh hridi koju jedan od „pripadnika" zaljubljenog para priča onom drugom kojem je ta priča-legenda bila strana.
Tomislav Kršnjavi na Dan državnosti 2012. počastio je tako mene i moje Podgorane divnim poklonom: gipsanom skulpturom buduće brončane skulpture „Ljubavna priča".
U pismu koje mi je poslao uz nekoliko fotografija svog umjetničkog djela, napisao je:
Sat vremena prije nego je meni uputio ovo pismo, Tomislav je „stavio na autobus" svoju i našu „Ljubavnu priču" i ona je predvečer stigla u Makarsku, gdje ju je preuzeo Moris Radonić Filjo dobri duh Podgorskog kulturnog ljeta.
Nakon toga me ponovno nazvao Ante Miličić Ćatin, prenijevši mi osjećaje osobnog i malo-mještanskog zadovoljstva izgledom buduće skulpture.
Nakon što sam vidio predložak buduće „Ljubavne priče" koje i vama nudim na ogled i ocjenu, shvatio sam kako je Tomislavov bijeg od doslovnosti – od kipa na kojem bi bio životinjski par, morski čovik i žena – umjetnički kreativan.
Naime, u svijetu je lako pronaći mnoštvo spomenika na kojima su prikazane različite vrste tuljana i srodnih morskih stvorenja, ali je teško pronaći skulpturu u kojoj su ona dio ljudske, posebice ljubavne priče.
 Sviđa mi se, napokon, i diskretna čednost kojom odiše „Ljubavna priča": iako je danas u tom dijelu Podgore nudistička plaža, kipar je svoje junake „obukao" u prikladne kupaće odjevne „krpice" koji su s plaže postupno nestajali nakon što su sa Žuč Kamena – preplašeni najezdom turista i nestankom ribe – pobjegli i „morski judi".
A da su ti morski judi ili morski fratri potrebni – jer su najbolji pokazatelji i mjerači našeg odnosa prema Jadranskom moru i prirodi – već godinama pokazuje i dokazuje nevladina udruga „Sredozemna medvjedica". Voditeljica te udruge, svojevrsna znanstvena „morska žena", Jasna Antolović, u jednom od niza predavanja pod naslovom "U potrazi za morskim čovikom" dokazala je kako je Lijepa naša (tada u sastavu Kraljevine Jugoslavije) bila prva zemlja na Mediteranu koja je zakonski zaštitila tu ugroženu ljepoticu i ljepotana: prvi je put zaštićena „Dalmatinskim dekretom" 1935.
 Istražiteljica i zaštitnica „morskih judi" Jasna Antolović, snimljena na jednom hvarskom predavanju na temu "U potrazi za morskim čovikom", tvrdi da danas u svijetu živi tek oko 350 sredozemnih, havajskih i karipskih medvjedica i medvjeda
Zaključiti mi je. U nadi da će do Uskrsa 2013. skulptura Tomislava Kršnjavog „Ljubavna priča" osvanuti na podgorskom Žuć Kamenu, nekako se nadam da bi i potomci onog para „morskih ljudi" koje je moj brat Nikša odnio na Onaj Svijet – mogli, radoznali i plahi kakvi već jesu, jednog dana ili barem noći mogli ponovno doći na tu skromnu, ali prelijepu morsku hrid.
Naime, kako se „morski judi" već godinama pojavljuju uz otočne obale Kvarnera i Kvarnerića, njihov, makar i jednodnevni „turistički" izlet do Podgore i Medvidina, jednog od brojnih staništa njihovih predaka, nipošto nije nemoguć i nezamisliv.
 Sredozemna medvjedica (Monachus monachus) na fotografiji koju su članovi udruge „Plavi svijet" uz obalu otoka Cresa snimili 2011
 Hrvatska pošta (HP) je 15. ožujka 2011. pustila u optjecaj prigodnu poštansku marku s likom
sredozemna medvjedica (marka nominalne vrijednosti 4,60 kn). Fotografije upotrijebljene za oblikovanje marke
Sredozemna medvjedica dobivene su iz arhive «Grupa sredozemna medvjedica» – udruge za istraživanje i zaštitu prirode – fotografa Giannija Pecchiara. Autor fotografije upotrijebljene za oblikovanje marke Eleonorin sokol je Gvido Piasevoli, a autor fotografije smeđeg medvjeda je Đuro Huber. Same poštanske marke oblikovao je Tomislav Vlainić, dizajner iz Splita. Marke su tiskane tehnikom višebojnog ofsetnog tiska u nakladi od 200.000 primjeraka po motivu, a Hrvatska pošta izdala je i tri maksimum-karte te prigodnu omotnicu prvoga dana (izvor legende: službena stranica Hrvatske pošte).
Sredozemna medvjedica
(Izvor: Wikipedia na hrvatskom)
Ovaj rod životinja rađa se sa oko 80 cm dužine, a kad odrastu, mogu doseći dužinu oko 2,40 metara. Težina im može biti sve do 320 kg, pri čemu su ženke nešto manje i lakše. Krzno im je ljubičasto (ženke) ili rozo do tamno crveno (mužjaci) sa svjetlijim trbuhom koji je kod mužjaka gotovo bijel. Mladunci se rađaju u jesen, a u more ulaze u dobi od dva tjedna. Majke ih doje do starosti od oko 18 tjedana. Rađaju se sa zelenim krznom, često s mjestimičnim bijelim mrljama. Šare, odnosno oblik i mjesto ovih bijelih mrlja mogu se koristiti za raspoznavanje pojedinih jedinki. Spolno zreli postaju u dobi od četiri godine, a očekivani životni vijek im je više od 20 godina. Skotna ženka sredozemne medvjedice za koćenje i podizanje mladunca traži nepristupačnu špilju s ulazom ispod morske razine, iako povijesni opisi govore, da su sve do 18. stoljeća u tu svrhu koristile i otvorene plaže.
To su dnevne životinje koje se hrane ribom i školjkašima, no primarno glavonošcima. Dnevno im je potrebno više od 3 kg hrane.
Sredozemna medvjedica je nekad nastanjivala obale Sredozemnog i Crnog mora i dijelove obala Atlantika na jugu do Zelenortskih otoka, a na zapadu do Madeire.
S vremenom, niz razloga doveo je do dramatičnog pada brojnosti populacije. To je ranije bio uglavnom komercijalni lov (naročito u vrijeme Rimskog carstva i u srednjem vijeku. U 20. stoljeću ribari ih doživljavaju kao konkurenciju i smatraju, da im oštećuju mreže, a velik problem morskim medvjedicama je i urbanizacija obala.
 U Mramornom moru vrsta je izumrla zbog zagađenja i vrlo velikog brodskog prometa kroz Bospor i Dardanele. Pored toga, u Crnom moru je zadnji put viđena kasnih 1990-ih.
Procjenjuje se, da ukupna populacija broji nešto manje od 600 jedinki raspršenih na vrlo velikom području, što znači da je vrsta kritično ugrožena. Smatra se, da su dva mjesta ključna, jer imaju relativno velike populacije, Egejsko more i, naročito, populacija koja nastanjuje obalu zapadne Sahare, odnosno kod poluotoka Ras Nouadhibou
(Mauritanija, Zapadna Sahara) i mogla bi podržati malenu, ali u porastu, populaciju na otočju Desertas (Portugal). Ova dva ključna mjesta za opstanak sredozemne medvjedice toliko su međusobno udaljena, da praktično ne postoji mogućnost razmjene genetskog materijala između ovih skupina.
Tijekom ljeta 1997. godine dvije trećine najveće populacije (one kod Zapadne Sahare) uginule su u roku od dva mjeseca, ugrozivši na taj način njenu vitalnost. Nije jasno što je izazvalo ovaj pomor. Pretpostavke su različite, no niti jedna nije dokazana. U međuvremenu, iako je još daleko od brojnosti koju je kolonija imala (procjena je 300 jedinki 1887.) prije ove epidemije, postupno se oporavlja i narasla je na oko 150 jedinki.
Iako je sredozemna medvjedica bila stanovnik Jadrana, zna se da je 1964. ubijen zadnji primjerak sredozemne medvjedice koji je živio u hrvatskom dijelu Jadrana. Od 2003. godina raste broj dojava o viđenju (od okolice Biševa, do okolie Opatije). Potvrde li se ova izviješća, postoji mogućnost da je, usprkos uvriježenom mišljenju da je u Jadranu izumrla, nekoliko jedinki preživjelo i da se populacija donekle obnovi.
U Hrvatskoj je strogo zaštićena vrsta. Udomaćeno neznanstveno ime ove vrste u Hrvatskoj je "morski čovik", "morski medvid" ili "morski fratar".
Sredozemne medvjedice, kao i neke druge vrste morskih sisavaca, smatrane su štetočinama jer su ribarima činile štete na njihovom ribarskom priboru i smanjivali im ulov ribe. Stoga su ih mjesni ribari često iz osvete za pričinjenu štetu lovili i ubijali. Velike napore u zaštiti ove vrste od početka 1970-ih ulažu razne organizacije, fundacije i sveučilišta. Jedna od većih grupa za zaštitu je turskaGrupa za istraživanje mediteranskih tuljana (turski: Akdeniz Foklarını Araştırma Grubu) koje djeluje u sklopu Zaklade za podvodna istraživanja (tr. Sualtı Araştırmaları Derneği). U Španjolskoj postoji Projekt za povratak sredozemne medvjedice u Španjolsku kojeg provode Sveučilište u Barceloni i Sveučilište u Las Palmas de Gran Canaria. Cilj studije je pokušati ponovno vratiti ovu vrstu u vode Kanarskih otoka. Također provode se kampanje za edukaciju građana u Maroku, Alžiru i Tunisu.
Gotovo da je sigurno da u Jadranu danas više ne postoji autohtona populacija ovih životinja, nego povremeno pojedine jedinke u Jadran dolutaju iz Jonskog mora. Dana 14. kolovoza 2008. godine primjerak sredozemne medvjedice snimljen je u akvatoriju otoka Cresa na lokaciji Sveti Blaž. Sredozemna medvjedica je u Hrvatskoj službeno zaštićena od godine 1935. Odlukom Pomorskog ravnateljstva u Splitu. Tijekom 1990-ih godina provedena su istraživanja staništa u špiljama oko otočića Svetog Andrije, Biševa i Jabuke, u kojima je nekad obitavala sredozemna medvjedica, a u svrhu mogućeg ponovnog nastanjivanja u polu-zatočeništvu. Također u Hrvatskoj su bili tiskani plakati "SOS za sredozemnu medvjedicu".
O sredozemnoj medvjedici govori se u najranijoj hrvatskoj poeziji, u satiričnoj pjesmi dubrovačkog benediktinca Mavre Vetranovića Remeta. Sredozemnu medvjedicu u Velikom jezeru na Mljetu relativno potanko opisuje i još jedan dubrovački benediktinac Mavro Orbini u djelu Il regno degli Slavi koje je objavio na talijanskom jeziku godine 1601.
|
|||
